Neke priče započinju tiho, između dječjeg sna i mirisa svježe pečenog kruha. Tako je započela i priča Melanie Kelnarić. Ono što je krenulo kao osobna potraga za zdravijim kruhom i sporijim životom, danas je preraslo u radionice, online programe i zajednicu žena koje kroz kuhanje pronalaze mir, kreativnost i osjećaj pripadanja.
Melanie ne govori samo o hrani. Ona govori o ritualu, prisutnosti, intuiciji i hrabrosti da se živi drugačije, čak i kada okolina to ne razumije. U razgovoru za MALI VELIKI otkriva kako je iz male kuhinje izgradila posao usklađen s vlastitim vrijednostima, zašto vjeruje u snagu ženske zajednice i kako je kiselo tijesto postalo puno više od kruha.
Za početak, možeš li nam se ukratko predstaviti? Tko je Melanie Kelnarić i kako je izgledao put koji te doveo do rada s hranom, radionicama i stvaranja zajednice žena?
Oduvijek sam osjećala da moj rad mora biti nešto što me ispunjava, što donosi dobro drugima i što ima dublji smisao od samo odrađivanja obaveza. Uz to sam i supruga, i mama dviju prekrasnih djevojčica. I upravo su one bile jedan od glavnih razloga zbog kojih sam tako rano krenula poduzetničkim putem. Njihovo rođenje probudilo je u meni još snažniju želju da stvaram život koji je usklađen s mojim vrijednostima, da budem prisutna i da radim nešto što ostavlja trag. Moj put prema hrani i ženskoj zajednici počeo je vrlo spontano, gotovo neprimjetno. Nakon rođenja moje prve djevojčice, imala sam samo dvadeset godina. Tek smo se uselili u naš mali stan, sve je bilo novo. I majčinstvo, i dom, i ja sama. U tim tihim trenucima između brige za bebu, kuhinja je postala moj prostor mira, igre i istraživanja.
Zaljubila sam se u kuhanje. U proces, u boje, u mirise, u otkrivanje kombinacija koje su bile zdrave, jednostavne i ukusne.
Budući da sam vegetarijanka od malih nogu, zdrava prehrana mi je oduvijek bila važna, a s majčinstvom je postala još veći prioritet. Posebno mjesto u mojoj priči zauzima i kiselo tijesto. Njega sam počela istraživati za vrijeme lockdowna, prije šest godina, u potrazi za zdravijom verzijom kruha koja će istovremeno biti bogata okusom. Ja sam i veliki gurman, stoga hrana koju jedem mora biti hranjiva i zdrava, ali jednako tako i privlačna mom nepcu. U kruh od kiselog tijesta zaljubila sam se na prvu. Moj prvi kruh nije bio nimalo estetski privlačan, ali okusom me potpuno očarao. Osvojio me i sam proces. Stvaranje nečega vlastitog, od nule, sa samo tri osnovna sastojka. To me motiviralo da istražujem dalje, da isprobavam različite načine i tehnike, sve dok nisam pronašla metodu koja meni odgovara i donosi rezultat kakav želim.
Tvoja priča s kiselim tijestom započela je prilično spontano. Sjećaš li se trenutka kada si shvatila da to više nije samo kućni eksperiment nego nešto što želiš dijeliti s drugima?
Sjećam se tog trenutka vrlo jasno, baš zato što je bio toliko tih i nenametljiv, a opet prekretnica. U jednom sam trenutku pomislila kako bih mogla organizirati malu radionicu kiselog tijesta u svom domu i podijeliti sa ženama ono što sam sama naučila kroz godine istraživanja. Ta ideja mi se učinila prirodnom, gotovo kao sljedeći korak koji se sam od sebe pojavio. Kada sam to spomenula prijateljici, njezina je reakcija bila trenutačna i ohrabrujuća, rekla mi je da to jednostavno moram napraviti. Taj njezin poticaj dao mi je dodatnu sigurnost da krenem. Okupilo se nekoliko žena koje su željele zamijeniti kupovni kruh zdravijom, domaćom verzijom – kruhom od kiselog tijesta.
U tom malom, intimnom krugu, dok smo mijesile, razgovarale i dijelile iskustva, osjetila sam da se događa nešto više od same pripreme kruha. Tada sam osvijestila da ovo što radim može postati nešto što će drugima zaista pomoći u stvaranju zdravijih prehrambenih navika, ali i u stvaranju osjećaja povezanosti, podrške i zajedništva.
Oduvijek vjerujem da sve što meni služi, što mene ispunjava i donosi mi dobrobit, želim dati i drugima. Tako je i s kiselim tijestom. Ono je za mene puno više od kruha. To je proces, ritual, povratak sebi. I upravo to sam poželjela prenijeti ženama, kako bi i one osjetile dobrobiti koje sam ja osjetila, u svakom smislu.
Prve radionice održavala si u intimnoj atmosferi, gotovo kao druženja. Kako je izgledao taj prijelaz od malog kruga ljudi do organiziranih radionica i online programa?
Prijelaz iz tih malih, intimnih druženja do organiziranih radionica i online programa za mene je bio postepen, kao da se cijela priča sama otvarala, korak po korak. Najiskrenije, na samom početku sve mi je to bila igra. Nisam imala osjećaj da „radim“, nego sam se iz dana u dan pojavljivala s malo jasnijom vizijom, s još jednom idejom, s još jednim uvidom koji me vodio naprijed.
Za to vrijeme puno sam ulagale u sebe. U edukacije, mentorstva, događaje, u ulazak u prostorije u kojima su bile žene koje su stvarale uspjeh na način koji je bio usklađen s njima samima. To me oblikovalo, širilo moje vidike i učilo me da je moguće graditi posao koji je istovremeno i nježan i snažan, i kreativan i stabilan.
Promjene koje sam uvodila nikada nisu bile velike. Bile su to male, postepene prilagodbe. Onoliko koliko sam u tom trenutku imala kapaciteta, uz dvoje male djece, studij koji sam privodila kraju i porodiljnu naknadu koja je bila moj jedini izvor prihoda. Svaki novčić koji sam imala birala sam uložiti u znanje, u osobni rast, u nešto što će me dugoročno podržati. I upravo su me ta mala, dosljedna ulaganja pretvorila u osobu koja je jednog dana jasno osjetila: ovo može postati više. Ovo može postati prostor koji će okupiti žene, podržati ih, naučiti ih nečemu vrijednom i dati im osjećaj da mogu i one.
Tako je moj mali krug prerastao u radionice, a radionice u online programe. Ne zato što sam to forsirala, nego zato što je to bio prirodan nastavak puta koji sam s ljubavlju gradila.
Svoje radionice opisuješ kao iskustvo, a ne klasičnu edukaciju. Što se zapravo događa na tim susretima i po čemu su drugačije od tipičnih kulinarskih radionica?
Moje radionice nikada nisu bile zamišljene kao klasične kulinarske edukacije. One su prije svega iskustva. Prostor u kojem žena može usporiti, posvetiti se sebi i stvoriti nešto vlastitim rukama, bez žurbe i bez pritiska. Hrana je tu važna, ali nije jedina nit koja nas povezuje. Na susretima se okupljaju žene koje se možda prvi put vide, ali se vrlo brzo počnu povezivati, razgovarati, dijeliti dojmove, iskustva, pa čak i brojeve mobitela.
Taj trenutak ženske bliskosti i spontanog zajedništva nešto je što nam svima nedostaje u današnjem užurbanom ritmu života. Upravo zato mi je važno stvoriti atmosferu u kojoj se svaka žena osjeća dobrodošlo, viđeno i podržano.
Osim što učimo o kiselom tijestu, o zdravoj hrani i pripremamo je zajedno, stvara se i jedan poseban, gotovo čaroban trenutak kada se žene okupe u prostoru koji je pomno kreiran za njih. Svaki detalj ima svoju ulogu. Od bogato postavljenog stola s cvijećem, svijećama i malim detaljima koji čine razliku, do nježne jazz glazbe u pozadini koja umiruje.
Na svakoj radionici, nakon što mijesimo, kuhamo i stvaramo, sjedamo zajedno za stol. Dijelimo hranu koju smo pripremile, razgovaramo, smijemo se i uživamo u trenutku. Ta cjelovitost, od stvaranja do zajedničkog blagovanja, ono je što moje radionice čini drugačijima. To nije samo učenje, nego iskustvo koje hrani i tijelo i dušu.
Koncept intuitivnog kuhanja sve je popularniji. Kako bi objasnila što znači kuhati intuitivno i zašto je to važna vještina za modernu ženu?
Intuitivno kuhanje za mene znači kuhati iz osjećaja, a ne iz pravila. Dopustiti si da budem prisutna, da slušam sebe i da stvaram iz trenutka. To je onaj poseban prostor u kojem se žena opusti, upali glazbu koju voli, pogleda što ima u kuhinji i jednostavno krene. Bez pritiska, bez potrebe da sve bude savršeno, bez straha da će nešto „pogriješiti“. Kada žena kuha intuitivno, hrana postaje izraz kreativnosti, unutarnje slobode i užitka, a jela koja nastanu nose energiju trenutka u kojem su stvorena.
Za modernu ženu, intuitivno kuhanje je važna vještina jer nas današnji tempo života često odvaja od naše intuicije. Sve je brzo. Obaveze, odluke, priprema hrane i lako se izgubi onaj nježniji, sporiji dio nas koji zna što nam treba, što volimo i što nas hrani na dubljoj razini. Intuitivno kuhanje vraća ženu njoj samoj. Podsjeća je da uspori, da se poveže sa sobom, da uživa u procesu, a ne samo u rezultatu.
Često govoriš o tome da kuhanje može biti način povezivanja sa sobom. Kako se, po tvom iskustvu, odnos prema hrani odražava na naše raspoloženje i svakodnevni život?
Hrana je duboko isprepletena s našim životom i zato vjerujem da se naš odnos prema hrani uvijek odražava na naše raspoloženje, energiju i svakodnevni ritam. Kada kuhanju pristupimo kao još jednoj obavezi koju „moramo odraditi“, ono vrlo lako postane izvor stresa. Ali kada ga počnemo doživljavati kao važnu naviku, kao ritual koji njeguje i tijelo i um, tada se sve mijenja. Tada kuhanje postaje trenutak u kojem žena svjesno bira što unosi u svoje tijelo, bira namirnice koje su cjelovite, žive i nutritivno bogate. Hranu koja je hrani iznutra.
Po mom iskustvu, hrana koju jedemo uvelike oblikuje našu kvalitetu života. Cjelovite biljne namirnice donose lakoću, energiju i stabilnost, dok prerađena hrana često stvara suprotan efekt. Kratkotrajni porast raspoloženja, a zatim osjećaj težine, umora ili napuhanosti. Kada biramo hranu koja nas podržava, automatski biramo i način života koji nas podržava.
Zato vjerujem da kuhanje može biti prekrasan način povezivanja sa sobom. Kroz pripremu hrane učimo slušati svoje tijelo, prepoznati što nam treba, usporiti i biti prisutne. Taj osjećaj prisutnosti i brige prelije se na sve ostalo. Na odnose, na energiju koju nosimo kroz dan, na to kako se osjećamo u vlastitom tijelu. Hrana je puno više od obroka, ona je svakodnevna prilika da se vratimo sebi i da njegujemo ono što jesmo.
Tvoja kuhinja temelji se na biljnoj prehrani. Kako razbiti mit da je takav način kuhanja kompliciran, skup ili bez okusa?
Vrlo često se susrećem sa ženama koje su svjesne koliko benefita donosi ovakav način prehrane, ali još uvijek ne znaju kako joj pristupiti. Kako pripremati jela koja su ukusna, jednostavna i pristupačna. Upravo zato kroz svoje radionice i online programe učim žene kako biljna prehrana može biti raznovrsna, kreativna i puna okusa kada se priprema na pravi način.
Kada povrće obogatimo začinima, kada kombiniramo namirnice i dopustimo si malo igre u kuhinji, događa se prava čarolija. Povrće, voće, mahunarke i žitarice, sve su to namirnice koje su lako dostupne, cjenovno prihvatljive i nutritivno bogate. Osim toga, mogu se pripremiti na bezbroj načina, što biljni način kuhanja čini izuzetno fleksibilnim i zanimljivim. Ne postoji samo jedan pristup, upravo u toj slobodi leži ljepota.
Ono što mnoge žene iznenadi jest koliko su biljna jela zapravo brza i jednostavna za pripremu. Za razliku od mesa, koje često zahtijeva dugo kuhanje ili pečenje, biljne namirnice su gotove u kratkom vremenu.
Zato vjerujem da je važno razbiti mitove. Biljna prehrana nije ograničenje, nego poziv na kreativnost, na otkrivanje novih okusa i na stvaranje obroka koji su istovremeno zdravi, pristupačni i duboko podržavajući za tijelo i um.
Mnogi kažu da je pečenje kruha od kiselog tijesta gotovo meditativan proces. Što je tebe osobno najviše privuklo tom svijetu?
Mene je u svijet kiselog tijesta najprije privukla njegova ljepota. Sjećam se kako mi je na društvenim mrežama stalno iskakao taj savršeno pečen kruh. Hrskava, zlatna korica, prozračna i mekana unutrašnjost, onaj rustikalni izgled koji odmah budi toplinu. Zaljubila sam se u estetiku, u samu ideju da nešto tako jednostavno može biti toliko posebno.
A onda, kada sam krenula peći svoj prvi kruh, dogodila se druga, još dublja ljubav. Ljubav prema procesu. Od trenutka kada pomiješaš samo brašno i vodu, pa do svakog preklapanja, svakog odmora tijesta, svakog malog napretka koji vidiš pred sobom… Postoji nešto zaista meditativno u tome. Gledaš kako tijesto raste, razvija se, mijenja se pod tvojim rukama. To je stvaranje nečega od nule, iz najosnovnijih sastojaka, i taj osjećaj je poseban.
U tom procesu uvijek osjetim ponos, zahvalnost i prisutnost. Kao da me tijesto uči strpljenju, nježnosti i povjerenju. A trenutak kada iz pećnice izvadim gotov kruh, rezultat truda, vremena i ljubavi, svaki put me iznova oduševi, kao da je prvi. Upravo ta kombinacija estetike, rituala i emocije ono je što me najviše privuklo i zauvijek zadržalo u svijetu kiselog tijesta.
Velik dio tvog rada usmjeren je na žene i stvaranje zajednice. Zašto ti je važno upravo to povezivanje i kakve promjene vidiš kod žena koje sudjeluju u tvojim programima?
Velik dio mog rada usmjeren je na žene upravo zato što duboko vjerujem u snagu ženske zajednice i u to koliko nam je danas potrebna. Iako je naglasak mog rada na hrani i zdravlju, stvaranje prostora u kojem se žene mogu povezati, podržati i osjećati se viđeno jednako mi je važno. Ta dva područja, hrana i zajedništvo, prirodno se nadopunjuju.
Danas se od moderne žene očekuje mnogo: završeni fakulteti, uspješna karijera, briga o domu, majčinstvo, partnerstvo… Toliko različitih uloga između kojih se ona lako izgubi, izgubi svoju srž i osjećaj vlastite važnosti. Kroz svoj rad želim da se žena ponovno vrati sebi. Ne samo kroz uloge koje ima, nego kroz osjećaj cjelovitosti, prisutnosti i brige o sebi.
Primjećujem i da žene često ne dopuštaju sebi stati, odmoriti, družiti se. Nekada je ženska zajednica bila prirodan dio života. Žene su se okupljale, dijelile, podržavale. Danas je taj dio gotovo nestao, a upravo on nam nedostaje.
Zato svoju zajednicu vidim kao prostor u kojem žene rastu zajedno, inspiriraju jedna drugu, podižu svoje standarde. Ali prije svega standarde u tome kako se osjećaju u vlastitom životu, u svakodnevnim malim trenucima koji čine razliku.
Kroz radionice i programe vidim prekrasne promjene. Žene počinju drugačije gledati na hranu, na zdravlje, na sebe. Kroz kuhanje, miješenje i stvaranje vraćaju se svojoj intuiciji, svojoj prisutnosti, svom unutarnjem miru. Počinju se ponovno povezivati sa sobom. I to je ono najljepše što ovaj rad donosi.
Tvoj projekt pokazuje kako se iz jedne strasti može razviti ozbiljan posao. Koji su bili najveći izazovi kada si odlučila svoj interes pretvoriti u biznis?
Jedan od najvećih izazova na početku bio je nositi se s mišljenjem okoline. Dolazim iz malog sela u Međimurju, gdje je ovakav način rada bio nešto potpuno novo i mnogima teško shvatljivo. Ljudi su bili skeptični, ponekad i osuđujući, a ja sam se često osjećala neprihvaćeno. Osjećala sam i određenu dozu zamjeranja jer živim drugačije. Jer sam se usudila slijediti put koji mnoge žene možda potajno žele, ali se ne usuđuju napraviti prvi korak i izaći iz svoje zone komfora. To je bio veliki unutarnji izazov, naučiti ostati vjerna sebi unatoč tuđim očekivanjima.
Drugi veliki izazov bio je prihvatiti sebe u ulozi autoriteta. Bila sam mlada, bez puno iskustva, i trebalo mi je vremena da osvijestim da preuzimam odgovornost. Za žene koje dolaze učiti od mene, za prostor koji stvaram, za poruku koju šaljem. Iskustvo sam gradila u hodu, paralelno s razvojem svog biznisa, učeći iz svakog koraka i svake situacije.
Vidljivost na društvenim mrežama i preuzimanje liderske uloge također su bili izazovi. Iako mi je vođenje žena dolazilo prirodno, morala sam naučiti vještine komunikacije, postavljanja zdravih granica i jasnog izražavanja. To je bio proces osobnog rasta koji je išao ruku pod ruku s razvojem mog brenda.
U konačnici, najveći izazovi nisu bili tehnički, nego osobni. Suočavanje sa sobom, svojim strahovima, uvjerenjima i granicama.
Ono što danas znam jest da će izazova uvijek biti. No, nastojim na njih gledati kao na lekcije na putu, kao na prilike za rast. Svaki izazov me nečemu naučio, učinio me snažnijom, jasnijom i svjesnijom. Upravo zahvaljujući tim izazovima postala sam žena i poduzetnica kakva sam danas.
Što si kroz svoje poduzetničko putovanje naučila o marketingu, prodaji i izgradnji vlastite zajednice?
Kroz svoje poduzetničko putovanje naučila sam nevjerojatno puno o marketingu, prodaji i izgradnji zajednice. I to ne samo kroz teoriju, nego kroz vlastito iskustvo, kroz pokušaje, pogreške i stalno ulaganje u sebe. Ulagala sam u edukacije, programe i mentorstva jer sam znala da, ako želim graditi posao koji je održiv i autentičan, moram razumjeti te procese iznutra.
Najveće otkriće bilo mi je shvatiti da su marketing i prodaja zapravo prekrasan način pružanja vrijednosti. Vrlo brzo sam zavoljela prodaju jer sam je počela doživljavati kao razmjenu energije. Trenutak u kojem obje strane dobivaju nešto što im koristi. Prodaja ne mora biti teška, nametljiva ili tabu tema. Može biti nježna, autentična i iskrena, kada dolazi iz mjesta istine i želje da drugima pomogneš.
Moj marketing uvijek je bio produžetak mog života. Sve što dijelim, živim i sve što živim, prirodno se prelijeva u moj rad. Zato mi je taj dio uvijek dolazio s lakoćom. Nisam morala „glumiti“ brend, jer je moj brend zapravo moj način života, moje vrijednosti i ono što svakodnevno prakticiram. U mom slučaju osobni i poslovni segment duboko su isprepleteni.
Naučila sam i da se danas brend može izgraditi na vrlo jednostavan način, bez obzira na titule ili formalne okvire. Ono što je zaista važno jest da ono što radiš, radiš sa srcem, s jasnoćom i s vizijom koja te vodi. Kada postoji autentičnost, dosljednost i želja za doprinosom, zajednica se prirodno okuplja oko te energije.
Pokrenula si i online edukacije o kiselom tijestu i kuhanju. Što ti je bilo najvažnije prenijeti ženama kroz te programe?
Online edukacije pokrenula sam s namjerom da svoje znanje i iskustvo učinim dostupnima ženama diljem Hrvatske, ali i šire. Svima onima koje možda ne mogu doći na radionice uživo, a žele zakoračiti u svijet kiselog tijesta i zdravije prehrane. Željela sam stvoriti prostor u kojem će svaka žena imati jasne, strukturirane informacije i put koji je vodi korak po korak, bez žurbe i bez pritiska.
Važno mi je bilo da sadržaj bude lako dostupan, jednostavan za praćenje i prilagođen stvarnom životu. Životu u kojem žene balansiraju posao, obitelj, obaveze i vlastite potrebe.
Kako i sama njegujem jednostavnost, željela sam da svaka žena, bez obzira na okolnosti, može lako uklopiti zdravije navike u svoju svakodnevicu i pritom se osjećati podržano.
Zato sam u online programe uključila i chat podršku. Smatram da je upravo taj element ključan kako bi se, unatoč online formatu, zadržala toplina, povezanost i osjećaj zajedništva. Željela sam da žene imaju mjesto gdje mogu postaviti pitanja, potražiti savjet, podijeliti iskustvo ili jednostavno osjetiti da nisu same na svom putu. Taj kontakt mi je iznimno važan. On održava živu nit između mene i svake žene u programu, i stvara osjećaj zajednice čak i kada učimo iz različitih domova.
U užurbanom životu mnogima je kuhanje samo još jedna obaveza. Kako ga pretvoriti u mali ritual koji donosi radost umjesto stresa?
Kuhanje u užurbanom ritmu lako postane još jedna stavka na popisu obaveza, ali vjerujem da se jednostavnim promjenama može pretvoriti u mali ritual koji donosi mir, radost i osjećaj prisutnosti. Za mene sve počinje stvaranjem ugodne atmosfere. To je onaj mali detalj koji potpuno mijenja doživljaj kuhanja. Kada pripremim kuhinju, posložim namirnice tako da mi sve bude pregledno i dostupno, već tada osjećam da ulazim u drugačiji prostor, prostor koji me poziva da usporim.
Volim staviti naglasak na detalje: upaliti svijeću, pustiti laganu glazbu ili podcast koji me opušta. Ti mali rituali stvaraju toplinu i posebnost, a kuhinju pretvaraju u mjesto koje inspirira, a ne opterećuje. U takvoj atmosferi lakše je biti prisutan. Osjetiti miris namirnica, čuti zvuk rezanja, primijetiti teksture pod rukama. To su trenuci koji nas vraćaju u tijelo i u sadašnji trenutak.
Meni osobno jako znači kada mi je prostor lijep i ugodan. To mi pojačava kreativnost i daje osjećaj da radim nešto vrijedno, nešto što njeguje i mene i moju obitelj. A upravo to mi donosi najveću radost. Spoznaja da pripremam hranu s ljubavlju, da time doprinosim zdravlju i dobrobiti svojih najbližih. Kada kuhanje gledamo tako, ono prestaje biti obaveza i postaje ritual koji nas puni, umiruje i povezuje s onim što nam je važno.
Imaš jasnu viziju, da što više žena ponovno otkrije radost kuhanja i domaće hrane. Kako vidiš razvoj svog projekta u sljedećih nekoliko godina?
Vidim razvoj svog projekta kao prirodan nastavak onoga što već živim i stvaram. Ali bez strogo zacrtanog plana, jer vjerujem da se najljepše stvari otvaraju onda kada za njih dođe pravo vrijeme. Ono što znam jest da ću se i dalje kretati u smjeru kreiranja iskustava za žene i promicanja cjelovitog, svjesnog načina življenja. To je temelj mog rada i nešto što želim još snažnije graditi.
U budućnosti bih voljela razviti i biznis mentorstvo. Program namijenjen ženama koje žele pokrenuti vlastite radionice kiselog tijesta pod mojim mentorstvom. Prošle godine pokrenula sam prvu Akademiju kiselog tijesta, a želja mi je taj projekt podići na višu razinu, učiniti ga još sadržajnijim, strukturiranijim i dostupnijim ženama koje žele stvarati svoj put u ovom području.
Jedna od mojih velikih vizija je i otvaranje bistroa. Prostora uređenog po mom osjećaju, toplog, estetskog i ugodnog, u kojem bi ljudi dolazili po dobar osjećaj, opuštanje i cjelovita iskustva. Vidim ga kao mjesto gdje se isprepliću hrana, zajednica, radionice i edukacije; prostor koji živi i diše vrijednosti koje njegujem.
Mnoge žene osjećaju da žele pokrenuti nešto svoje, ali ih strah zaustavlja. Što bi poručila onima koje tek razmišljaju o prvom koraku?
Mnoge žene osjećaju taj poziv u sebi. Želju da pokrenu nešto svoje, da stvaraju, da žive ispunjenije i slobodnije. I jednako tako osjećaju strah, sumnju, nesigurnost. Želim im reći da je to potpuno normalno. Strah je prirodan pratilac svakog novog početka. On ne znači da nismo spremne, nego da nam je stalo.
Ono što čini razliku nije nestanak straha, nego kretanje unatoč njemu. Naučiti ga prigrliti, uzeti ga za ruku i krenuti s njim. Ne čekati savršen trenutak jer on ne postoji. Ne čekati da sve bude jasno jer nikada neće biti. Poduzetništvo je put na kojem se koraci otkrivaju tek kada krenemo hodati.
Važno je donijeti odluku. Jednu jedinu, ali iskrenu odluku: idem. I onda krenuti, bez potrebe da znaš svaki detalj unaprijed, bez pritiska da sve bude savršeno. Kada napraviš prvi korak, drugi se pojavi sam. Kada se pokreneš, stvari se počinju slagati, ljudi dolaze, prilike se otvaraju, a ti rasteš iz dana u dan.
Poduzetništvo je ponekad izazovno, ponekad teško, ali je i duboko transformativno. Ono nas oblikuje u žene koje žive izvan zone ugode. I zato žive život koji većina nikada ne iskusi. Život u skladu sa sobom, sa svojim vrijednostima, sa svojom istinom. To je neprocjenjivo.
