Ponekad nas upravo zaobilazni put dovede tamo gdje smo oduvijek trebali biti. Lana Matica završila je Pravni fakultet, radila u digitalnom marketingu, a danas stoji iza brenda FEEL GOOD ENGLESKI. Kroz njega je pomogla više od tisuću ljudi da s više samopouzdanja progovore engleski. No njezina priča nije samo priča o učenju jezika. To je priča o napuštanju sigurnog puta, pokretanju vlastitog posla usred pandemije, vjeri u sebe i izgradnji poslovanja koje prati vrijednosti, a ne očekivanja okoline. U razgovoru za MALI VELIKI otkrila nam je kako je izgledao taj put, koje je lekcije naučila kao poduzetnica i zašto danas smatra da je najveći uspjeh stvoriti posao koji podržava život kakav želi živjeti.
Tko je Lana Matica kada nije mentorica engleskog jezika i što te najbolje opisuje kao osobu?
Kad nije FEEL GOOD ENGLESKI mentorica, Lana Matica je velika zaljubljenica u putovanja, pjevanje i pisanje (moja 3p, kako ih volim zvati). Obožavateljica prirode i svih kroasana koji joj se nađu u vidnom polju te štovateljica Italije i njezina načina života. Do mjere da se nada uskoro postati jednom od njezinih stanovnika.
Kao osobu me najbolje opisuje krilatica Mahatme Gandhija prema kojoj se trudim živjeti: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.“
Bilo onom privatnom, s najbližim ljudima ili potpunim neznancima, bilo poslovnom, u radu s klijentima i partnerima.
Danas te mnogi poznaju kao FEEL GOOD ENGLESKI mentoricu, ali tvoj profesionalni put nije krenuo u tom smjeru. Kako je izgledao taj put od studija prava do vlastitog poduzetničkog projekta?
S obzirom na to da sam u djetinjstvu pokrenula mnoge biznise ispred svoje kuće, u svojoj sobi i u školi, reklo bi se da sam suđena poduzetnica od starta. Međutim, kako sam odrastala, riječ „sigurnost“ je postajala sve češća u razgovorima o budućnosti studija i rada. Pravo sam upisala upravo zbog te iluzorne garancije koju će mi donijeti u zaposlenju. Čak i ako se njime samim ne budem bavila. Iako je moje srce već tada tuklo za engleski i španjolski, koji su bili debelo niže na tom hranidbenom lancu.
Vrlo brzo sam shvatila da sam bila na pravu, ali nisam bila u pravu što se tiče izbora istog.
Nakon završetka Pravnog fakulteta, počinjem raditi u digitalnom marketingu. Dolaskom korone sve dotad poznato se urušilo gubitkom posla na neodređeno. Ali je pritom stvorilo mjesto za moj dugo željeni poduzetnički put.
Je li postojao jedan trenutak u kojem si shvatila da želiš graditi vlastiti posao ili je to bila odluka koja se stvarala godinama?
Ta odluka je prisutna od samih početaka u glasnijoj ili tišoj varijanti. Rasla je sa svakim novim nezadovoljstvom kod studentskog posla ili radnog odnosa koji sam imala.
Prijelomni trenutak je bio jedan uspješno neuspješan razgovor za posao tijekom korone. Na razgovoru mi je rečeno da sam dobila posao te da je samo potreban potpis ugovora od strane direktora i mogu krenuti raditi (nitko sretniji od mene u tim vremenima). Tjedan dana kasnije dobivam mail (ne poziv, nego mail) u kojem mi se tvrtka ispričava, ali su u međuvremenu odlučili zaposliti nekog drugog jer su mi dali inicijalno preveliku plaću.
Nakon nekoliko sekundi nevjerice odlučno sam izjavila da više nikad neću raditi za nekog drugog. I tako je već skoro pet i pol godina.
Često kažeš da si engleski zapravo “izbjegavala” do svoje tridesete godine. Što se promijenilo da je upravo tada postao tvoj poziv?
Volim reći da je engleski oduvijek nerazdvojivi dio mene jer sam 25% Amerikanka zahvaljujući baki Amerikanki. Od djetinjstva sam znala da što god ću raditi kasnije u životu će imati neke veze s glasom. Taj isti engleski i svoj vlastiti glas sam potiskivala zbog okoline i nestabilnosti koju bi mi potencijalno donijeli puno predugo. Ali oni su uvijek bili tu i strpljivo čekali svoju priliku.
Imala sam priliku studirati to, odbila sam (zbog prethodno spomenute sigurnosti). Imala sam priliku života i rada na engleskom u inozemstvu tijekom fakulteta, odbila sam jer nisam smjela skrenuti sa zacrtanog puta.
Pokrenuti posao uvijek zvuči uzbudljivo, ali iza toga stoji puno neizvjesnosti. Kako pamtiš prve mjesece nakon otvaranja obrta?
Prvi mjeseci su bili miks svih emocija odjednom. Upijanja onog što ti treba i ne treba te djelovanje pogonjeno čistim optimizmom i predanošću.
Bilo je krucijalno preživjeti to prvo ljeto. S obzirom na to da sam obrt pokrenula u travnju 2021. bez poticaja, kao i bez ušteđevine za srpanj i kolovoz.
Koji su bili najveći izazovi na početku? Jesu li to bili pronalazak prvih klijenata, financijska neizvjesnost, vlastite sumnje ili nešto sasvim drugo?
Izazov broj jedan je bez sumnje bio počinjanje biznisa s 500 kuna ušteđevine. U doba korone nitko nije bio prelud biti jamac za poticaje curi koja bez ikakvog samostalnog ili obiteljskog poduzetničkog iskustva ide u dosad najneizvjesniji pothvat svog života.
Također sam naišla na nerazumijevanje i zbunjenost bliže okoline u pogledu tog zaokreta prema „neizvjesnom“. Iako je gubitak posla na neodređeno bio više nego dovoljan pokazatelj da ne postoji nikakva garancija niti u radnom odnosu.
S vremena na vrijeme se pojavilo i pitanje određivanja osobnih i poslovnih granica, za koje vjerujem da nema boljeg treninga od bivanja u poduzetništvu.
Danas iza sebe imaš više od tisuću polaznika i tisuće sati rada. Kada pogledaš unatrag, što smatraš prekretnicom koja je najviše ubrzala rast tvog poslovanja?
Moj rijedak, ali prijeko potreban pristup u smjeru kombinacije učenja engleskog s radom na engleskom mindsetu je bilo ono što mi je omogućilo automatsko isticanje i prirodnu akceleraciju u poslovanju. Ona traje i dan danas.
Mnogi tvrde da se moraš niširati (što često podrazumijeva sužavanje potencijalnog tržišta), ali ja sam uvjerena da je dovoljno po nečemu se isticati u odnosu na ostale. Što nerijetko znači da potencijalno tržište ostaje u istim okvirima kao i ranije.
Mnogi poduzetnici osjećaju pritisak da moraju biti prisutni na svim kanalima i stalno stvarati novi sadržaj. Kako si gradila svoj osobni brend i koliko ti je autentičnost bila važna u tome?
Priznajem da sam jedna od tih koja i dalje vjeruje u prisutnost na više kanala. Ali više (na sreću) nisam poklonica uvjerenja da za svaki od njih moram imati potpuno novi i friški sadržaj svaki drugi dan.
Izgradnju osobnog brenda započela sam s Instagramom, kao i većina. S vremenom pridružila TikTok, potom postupno izgradila newsletter listu i lansirala podcast, a naposljetku priključila i YouTube te LinkedIn. Redovno pišem članke za poduzetničke portale, a točka na i je bila web stranica puštena u život prošle godine.
Nekima može djelovati iscrpljujuće na prvi pogled, ali ja uživam biti prisutna na (skoro) svim dostupnim kanalima. Posebice s obzirom na to da imam jako široku publiku i klijente iz mnogih sfera. Problem je dugo bio što sam trošila beskrajne količine energije na smišljanje nečeg novog i bombastičnog skoro svaki dan jer osobno volim svemu pristupiti inovativno. Tek kada sam počela reciklirati sadržaj po određenim kanalima i naučila prenositi svoju poruku na različite načine, sam mogla održavati dobar tempo na svim kanalima.
Ali u biznisu je posebno važna za tvoj odnos s klijetima i njihov s tobom. Ako nisi svoja, dolazit će ti ljudi koji nisu tvoji i postajat ćeš sve manje svoja svakim novim ne tvojim klijentom. Što više si svoja, sve više onog što je tvoje će prirodno teći prema tebi.
Tvoj pristup učenju engleskog razlikuje se od klasičnih škola jer spaja jezik i rad na mindsetu. Kako je nastala ta ideja i jesi li na početku nailazila na skepsu?
Ideja je prirodno došla nedugo nakon otvaranja obrta jer su najčešće rečenice iz usta mojih prvih klijenata bile od “Bojim se engleskog”. I “Zablokiram kad trebam pričati”. Pa sve do “Imam osjećaj da ću umrijeti kad čujem riječ engleski”. Odmah mi je bilo jasno da caka nije u još više gramatike ili vokabulara, već u osjećajima, mindsetu i prethodnim iskustvima s engleskim.
I to se pokazalo kao dobitna kombinacija. Jer nikad nije bilo skepse prema ovom pristupu, već samo oduševljenje nečim što je zapravo već dugo trebalo ljudima kad je engleski u pitanju. Jako sam zahvalna svakome tko mi pokloni povjerenje da njihov engleski postane alat koji im služi za sve ono što požele, a ne nešto čega će se bojati u onim ključnim trenucima.
Jesi li ikada ozbiljno posumnjala u svoju odluku da napustiš “sigurniji” karijerni put i postaneš poduzetnica? Kako si prolazila kroz takve trenutke?
Kratko i jasno – nikad. 🙂 Znate onu rečenicu: “Što je najgore što se može dogoditi”? Meni je baš to najgora rečenica koju uopće ne želim čuti u ikojoj kombinaciji.
Svaki poduzetnik napravi pogreške. Koju bi svoju poslovnu pogrešku danas najradije “platila” još jednom jer te naučila nečemu važnom?
Kad vidiš red flag klijenta, kidaj brzo nalijevo. Iz toga nikad ne može nastati ništa dobro, niti za tebe, niti za tu osobu jer koliko god rješenja joj ponudiš, ona će naći problem za svako od njih.
Koliko se Lana poduzetnica razlikuje od Lane koja je tek otvarala svoj obrt? Što si o sebi naučila kroz ove godine?
Jako se razlikuju, u najpozitivnijem smislu. Naučila sam biti puno taktičnija oko biznisa, još strpljivija s ljudima, ali i manje stroga prema sebi. Jako često bi mi se neka poslovna lekcija prelila i na privatni dio života te me time iznenadila, s obzirom na to da sam bila uvjerena kako su mi npr. privatne granice odlično postavljene.
Ali zbog sve te prakse naučiš prepoznavati na koju teoriju trebaš obraćati pozornost i upiti je za ranu preventivu ili kasniju upotrebu.
Danas se često govori o balansu između posla i privatnog života, ali u praksi to nije uvijek jednostavno. Kako izgleda tvoj dan i uspijevaš li zaista odvojiti posao od privatnog vremena?
Postoji balans u smislu jasno odvojenih radnih sati i vremena kada ne podučavam. Ali kada si ti brend svog biznisa, smatram da je gotovo nemoguće povući crtu u pijesku i reći: “Sad je moje privatno vrijeme i neću razmišljati o biznisu.” Tko god kaže suprotno – laže! 🙂
Osobno sam to prihvatila s vremenom i sada uživam u malim idejnim “intervencijama” mog uma tijekom kave s prijateljicom, upitima klijenata tijekom putovanja ili prijedlozima za suradnju tijekom svakodnevne šetnje. To mi također pokazuje da je moj biznis na pravom putu rastu.
Što misliš da poduzetnicima najčešće nedostaje kada žele razviti posao? Znanje, hrabrost, disciplina ili nešto četvrto?
Jako ovisi o vrsti biznisa, ali rekla bih od svega pomalo. Svatko želi imati određeni fond novaca kao zaleđe u startu, bilo radi doprinosa, bilo radi opreme potrebne za posao. Neki predugo odgađaju otvaranje jer im nedostaje hrabrosti (a ne znaju da je to najlakši dio čitave priče). Mnogima treba još jedna potvrda ili edukacija kako bi napokon sebe vidjeli kao stručnjaka u onome što rade.
A sve ostalo se na krilima toga s vremenom može umnožiti do tolikih razina da će ona početna sumnja u nedostatak ikojeg resursa djelovati pomalo naivno.
Kada bi mogla razgovarati s Lanom koja je tek otvarala svoj obrt 2021. godine, što bi joj danas rekla?
Sve je baš onako kako si tada još nisi dala u potpunosti da želiš. A sad idemo u još magičnije sfere! ;))
I za kraj, što je danas tvoja definicija uspjeha? Je li se ona promijenila otkako si krenula u poduzetništvo?
To se pokazuje iz dana u dan i uspjeh je već sam po sebi. Ali koliko mi je poduzetništvo donijelo ljudi, omogućilo tolika iskustva i kreiralo uspomene za vječnost. To je uspjeh unutar uspjeha koji me skroz raspametio i nadmašio original.
