Nije pronašla šalicu kakvu je tražila pa ju je odlučila napraviti sama. Iz te naizgled male ideje nastao je Puro Amor! Brend prepoznatljiv po šarenim proizvodima, hrvatskim izrazima, humoru i dizajnu koji svakodnevne situacije pretvara u nešto što želimo nositi, pokloniti ili jednostavno imati kraj sebe.
Dragitza Raštegorac Grubišić, dizajnerica i kreativna duša Puro Amora, u Hrvatsku je stigla iz Lime prije jedanaest godina. Poduzetništvo je, kako kaže, prilično brzo pronašlo nju. Puro Amor pokrenula je 2016. godine uz redovni posao, bez prethodnog znanja o tisku i proizvodnji. Prvu prešu za šalice kupila je uz pomoć oca, printer vlastitom ušteđevinom, a prve proizvode izrađivala u svojoj sobi. Nekoliko godina poslije, otkaz koji je dobila neposredno prije Božića postao je neočekivani poticaj da se potpuno posveti vlastitom brendu.
Od tada se puno toga promijenilo. Puro Amor prerastao je prve šalice, narastao na stotine proizvoda, dobio webshop, proširio prodaju, a Dragitza je iz obrta zakoračila u novu poslovnu fazu s tvrtkom Malo Sutra. No iza šarenih proizvoda i duhovitih natpisa krije se puno ozbiljnija poduzetnička priča. Ona o učenju kroz praksu, donošenju odluka, pogreškama, novcu, rastu i tome kako naučiti da ne moraš sve raditi sama.
Za MALI VELIKI smo razgovarali o tome kako je od jedne ideje izgradila prepoznatljiv brend, što ju je poduzetništvo dosad naučilo, zašto je neke poslovne odluke skupo platila. Otkriva kako danas razmišlja o kupcima i brojkama te kakvu tvrtku jednog dana želi izgraditi.
Za početak, predstavi nam se. Tko je Dragitza iza Puro Amora i što danas sve čini tvoj poslovni svijet?
Dragitza je dizajnerica, vlasnica i kreativna duša koja stoji iza Puro Amora. Rođena sam u Limi, u Peruu, ali imam hrvatske korijene. Došla sam u Zagreb prije 11 godina kako bih pronašla posao i nastavila fakultet, ali poduzetništvo me pronašlo relativno brzo.
Moj poslovni svijet dosta je povezan s mojim društvenim i umjetničkim svijetom. Druženja, koncerti, putovanja i različiti hobiji često su mjesta na kojima dobijem ideje za nove dizajne, ali i za poslovanje.
Konkretnije, moj poslovni svijet danas čine Malo Sutra d.o.o., tvrtka koju sam otvorila prije gotovo dvije godine. Puro Amor kao brend u kojem stvaram, kreiram i zabavljam se u poslu te moj osobni brend Dragitza. Volim kroz Puro Amor Reelseve i komediju ljudima dati neki uvid u poduzetnički svijet.
Puro Amor nastao je iz vrlo jednostavne situacije: tražila si šalicu s duhovitim natpisom na hrvatskom jeziku i nisi je pronašla. Sjećaš li se trenutka kada si pomislila: „Okej, onda ću je napraviti sama“? Što ti je tada prolazilo kroz glavu?
Iskreno, ne sjećam se točnog trenutka. Sjećam se da mi je bilo čudno kako ne mogu pronaći neku takvu šalicu s obzirom na to koliko se kave pije u Hrvatskoj. Tada sam stalno pratila jedan španjolski brend koji je imao puno zanimljivih proizvoda sa španjolskim izrazima. Pomislila sam da, ako oni ne dođu u Hrvatsku, a imaju proizvode na raznim jezicima, možda bih ja mogla napraviti nešto slično za naše tržište.
Prvo što mi padne na pamet kada se sjetim tog trenutka jest da sam se bojala da ću nacrtati nešto što mi se neće sviđati. Dugo nisam crtala u Illustratoru i mislila sam da bi ideja mogla odmah propasti. Ali nakon nekoliko pokušaja bila sam zadovoljna i osjetila sam da bi iz te ideje moglo nastati nešto dobro.
Pokazala sam crteže kolegici u muzeju i rekla mi je da joj je ideja super. Onda sam tati ispričala da bih napravila šalice,. Budući da su moji roditelji poduzetnici, odmah je rekao da će me podržati.
Rekla bih da se od tada ideja „kuhala“ u mojoj glavi. Došla sam do deset dizajna, pokazala ih cimerici i ona je također rekla da joj je ideja super. Nakon toga sam istražila kako se to tiska, gdje mogu tiskati šalice i kako otvoriti obrt da ih mogu prodavati.
Do pokretanja Puro Amora došla si iz kreativnog područja, a prve si proizvode razvijala praktički sama, učeći putem. Koliko ti je u tim počecima bilo važno znanje, a koliko spremnost da jednostavno probaš i vidiš što će se dogoditi?
Kada sam pokrenula Puro Amor, moje znanje o tisku i strojevima bilo je nula posto, a spremnost 100 posto. Drugim riječima, nisam ništa znala. Ali dolazim iz obitelji u kojoj, kada nešto ne znamo, tražimo rješenje. Puno toga smo naučili sami.
Malo sam istražila što je sublimacijski tisak. Tata mi je rekao da će mi kupiti prvu prešu za šalice, koju sam preko eBaya naručila za dvjestotinjak eura. A ja sam iz svoje ušteđevine kupila printer koji sam također pronašla online, ali u Hrvatskoj.
Kada sam išla po printer, pitala sam prodavača kako sve to funkcionira, kako naplatiti, isplati li se… Uvjerena sam da mi Bog uvijek stavi prave ljude na put. Mogla sam naići na bilo koju firmu, ali baš sam došla do pravog čovjeka koji mi je sve objasnio. Prihvatio je moje jako male narudžbe od deset po deset šalica i uvijek je imao strpljenja sa mnom. I tako sam u svojoj sobi, na podu, posložila printer, prešu, kutiju šalica i tiskala svoje prve šalice.
Puro Amor si 2016. pokrenula uz redovni posao, a nekoliko godina poslije odlučila si se potpuno posvetiti vlastitom poslu. Koliko je teško bilo donijeti tu odluku i što je na kraju prevagnulo?
Nisam dala otkaz, nego su mi ga dali 🙂 I jako sam zahvalna na tome! Vjerujem da bih kad-tad dala otkaz, ali možda bi mi trebalo malo više vremena. Sve se dogodilo u jednom tjednu, taman prije Božića.
Prvo sam pobijedila na svom prvom mjesečnom Open Micu u Studiju smijeha. To je značilo da sam bila najbolja amaterska komičarka taj mjesec. Dan nakon te pobjede imala sam razgovor na poslu kako bismo vidjeli što dalje jer sam prema ugovoru već dva mjeseca trebala imati veću plaću.
Dan nakon otkaza izašao je članak o Puro Amoru na jednoj Facebook stranici. Bila sam platila 150 kuna za taj članak i odjednom su počele stizati poruke.
Bilo je to dva ili tri dana prije Božića. Ljudi su htjeli poklone, a ja nisam imala ni vrećice ni način kako poslati proizvode. Našla sam se s kupcima na Zrinjevcu i po ulicama kako bih im predala šalice.
Kad god bi me netko pitao za posao, odgovorila bih s osmijehom na licu: „Dobila sam otkaz.“ Nikome nije bilo jasno zašto se smijem. Tada sam odlučila ne tražiti novi posao. Imala sam osjećaj da imam dobru ideju i brend s potencijalom. I da, ako ponovno tražim bilo koji posao, neću imati vremena posvetiti se brendu. Priča bi se tako samo vrtjela u krug.
Kada danas pogledaš početke, od prvih šalica i rada u vlastitom prostoru do današnjeg poslovanja, koji je bio trenutak u kojem si prvi put shvatila da Puro Amor više nije samo mali kreativni projekt, nego ozbiljan posao?
Moji roditelji došli su u posjet iz Perua u ljeto 2018. i nagovorili me da uzmem mali prostor. To je već bio prvi korak prema ozbiljnosti. Međutim, iste sam godine na jesen upisala diplomski studij na Grafičkom fakultetu jer sam htjela imati više znanja, pogotovo tehničkog dijela.
Krajem godine počeli su mi se javljati portali i novine koji su čuli za brend, a da im se ja uopće nisam javljala. Narudžbe su počele stizati bez prekida.
Nakon Božića shvatila sam da nema smisla nastaviti studij jer sam trebala više vremena ulagati u brend. To je bio drugi veliki korak. Odustala sam od diplomskog studija i posvetila se Puro Amoru.
U početku nisi dobivala samo pozitivne odgovore od trgovina i kupaca. Koje su ti prepreke bile najteže i kako si naučila nositi se s odbijanjem, neizvjesnošću i situacijama kada nešto jednostavno ne ide prema planu?
Prva godina, 2018., bila je poprilično teška, ali znala sam da će tako biti jer ništa ne ide preko noći. Bila sam svjesna da poduzetništvo nije lako. Mislim da mi je dosta pomoglo to što sam dobivala pozitivne reakcije kupaca. Obitelj i prijatelji uvijek su me podržavali i sviđale su im se moje ideje.
Krajem 2018. portali su mi se počeli sami javljati i to mi je bio veliki vjetar u leđa jer sam vidjela da ljudi prepoznaju moje šalice i moju kreativnost.
Naravno, u svemu je bila jako važna i moja vjera. Kroz život mi je Bog na puno načina pokazao da postoji put za mene. Da taj put nije uvijek onakav kakvim ga ja zamišljam, ali da na kraju sve bude bolje nego što sam očekivala.
Tako sam i u poslu vjerovala u svoj brend, u sebe i u Boga. Ako poduzetništvo nije moj put, prikazat će mi se neka druga prilika. Ako jest, bit će dobro, naravno, ako se i ja budem trudila.
Puro Amor je s vremenom jako proširio ponudu. Od šalica ste došli do torbi, termosica, odjeće, ruksaka, tekstila i brojnih drugih proizvoda. Kako odlučuješ što će postati novi proizvod, a što ipak ostaje samo dobra ideja?
Htjela bih reći da radim neko istraživanje ili da imam određen plan. Ali realno, kad god mi dođe neka ideja i ne mogu prestati razmišljati o njoj, a mogu vizualizirati ljude kako to nose, onda znam da je dobra ideja. Rekla bih da slušam svoje srce.
Naravno, idem i prema budžetu. Prije sam se morala ograničavati sublimacijskim proizvodima jer su to proizvodi koje mogu kupiti za tisak i onda ih tiskati po narudžbi. Izbacim novu kolekciju ili dizajn i ne moram trošiti novac na tisak prije nego što vidim reakciju publike.
Kasnije, kada sam došla do većeg broja kupaca, imala više povjerenja u sebe. I, naravno, više novca za investiranje. Mogla sam riskirati s proizvodima koje moram naručiti gotove i u velikim količinama, poput čarapa, ručnika i šilterica.
Svi su proizvodi na kraju našli svoj put do kupaca. Nisu svi jednako veliki bestseleri, ali vrijeme je pokazalo da ljudima treba malo vremena da im novi proizvod ili kolekcija „sjednu“. Neke stvari, poput čarapa, torbica ili ručnika, odmah su postale najprodavanije. Dok su nekim proizvodima, poput šilterica ili majica, trebali godina do godinu i pol da se počnu češće prodavati.
Koliko je zapravo zahtjevno poslovno voditi brend koji ima toliko različitih proizvoda? Što kupac možda ne vidi kada vidi gotovu šalicu, majicu ili torbu, a iza toga stoji puno više posla nego što se čini?
Mislim da nije toliko zahtjevno to što imamo puno proizvoda jer 70 posto toga tiskamo po narudžbi. Tako ne gubimo vrijeme tražeći po skladištu, sve nam je pri ruci.
Ono što nam najviše uzima vrijeme i poremeti logistiku jest kada netko, primjerice, naruči nešto pa vrati jer mu više ne treba. Ili kad naruči proizvod misli da će mu narudžba stići idući dan. Jer mu je hitno za poklon ili napravi narudžbu pa sat vremena kasnije želi otkazati jer se predomislio.
Tada moram prestati raditi što god da radim. Bilo da je riječ o dizajnu, tisku ili pakiranju, jer moram otkazati narudžbu, stornirati račun. Ako čekam puno vremena, račun se izgubi među ostalima i treba mi više vremena da ga pronađem. Ili sve ode u idući mjesec pa onda kompliciram život računovotkinji.
Mislim da je taj „mali“ dio rada s kupcima ono što mi najviše troši energiju. To su stvari koje bi se mogle izbjeći kada bismo svi bili malo odgovorniji kada smo u ulozi kupca.
Posebnost Puro Amora je i humor te način na koji koristite hrvatski jezik, lokalne izraze i svakodnevne situacije. Kako pronalaziš granicu između nečega što je trenutno zabavno i nečega što može postati prepoznatljiv proizvod i dio identiteta brenda?
Mislim da najviše pomaže to što ne pratim trendove, nego mi inspiracija dođe i onda izađe nešto dobro.
Većina dobrih ideja došla mi je kroz razgovore s obitelji i prijateljima. Posebno imam određene ljude koji su mi najdraži i s kojima mogu biti 100 posto svoja. Tada mi dođu najbolje ideje.
Isto kao i s proizvodima. Kada mi dođe neki novi natpis i mogu ga vizualizirati, znam da će se za njega pronaći kupac.
Ono što je dobro kod različitih proizvoda i natpisa jest to da će se uvijek netko poistovjetiti s nečim.
U jednom trenutku Puro Amor imao je više od 700 proizvoda, a webshop je postao važan korak u organizaciji prodaje. Kako se tvoje poslovanje promijenilo kada je trebalo ozbiljnije organizirati proizvodnju, prodaju i logistiku?
Iako je Puro Amor brzo rastao, s obzirom na to da sam krenula od nule, sve se događalo nekako postupno. Bili su to veliki koraci, ali ipak koraci, tako da sam mogla učiti u procesu.
Primjerice, kada sam kreirala webshop, napravila sam veliki korak i olakšala si puno toga. Napravila sam određenu logistiku za isporuku i nakon toga automatizirala naloge za kurire.
Kada sam i to dobro naučila i imala određen proces, dodala sam novog kurira i nove usluge. Kada sam i to savladala, studentica je naučila tiskati pa je preuzela prodaju za dućane.
I tako, korak po korak, nešto se nauči, nešto se poboljša, nešto se promijeni… I svaki dan smo organiziraniji.
Koliko se tvoj način razmišljanja o novcu, cijenama i poslovanju promijenio od prvih dana? Je li ti bilo teško početi razmišljati o kreativnom proizvodu kao o biznisu koji mora biti financijski održiv?
Mislim da je taj dio brenda meni najteži. Najradije bih da mi netko kaže: „Ovo ti je isplativo, ovo nije, ovdje bi trebala smanjiti cijenu, ovdje povećati.“ Ali nema tko to reći umjesto mene pa moram sama naučiti pratiti brojke i donositi neke odluke.
Ja sam kreativna duša, svaki proizvod ima posebno mjesto u mom srcu i uvijek pronađe svog kupca. Tako da mi je jako teško izbaciti nešto iz prodaje. Eventualno ako baš nikako ne ide, ali eto, dosad se to nije dogodilo.
Ako uspijem isplatiti plaće i račune, a onda investirati u nešto novo i obnoviti zalihe, mislim da je brend održiv.
Doći će dan kada ću morati više razmišljati o brojkama, ali to je kada budem poduzetnica pro max. Sada sam samo pro 🙂
Koja je bila najveća poslovna pogreška koju si napravila i što te ona naučila?
Mislim da su greške tu da naučimo iz njih, tako da mi nije žao zbog tih grešaka. Čak su neke bile potrebne za preživljavanje. Na početku sam nudila potpuno personaliziran pristup. Bilo koji dizajn mogao se prilagoditi i pristajala sam na sve kako bih prodala jednu šalicu. Tada sam čak znala da griješim, samo nisam znala koliko. Ali trebala sam tu zaradu za platiti stanarinu i hranu 🙂 Problem je došao poslije, kada su se nekoliko godina kasnije ti isti kupci vratili s namjerom da promijene neki postojeći dizajn, a ja sam im morala objasniti da to više ne radim.
Druga greška koja me jako skupo koštala bio je webshop. Predugo sam čekala da ga napravim. Da sam krenula ranije, možda bih postepeno dodavala kolekcije, a ne u mjesec dana dodala više od tisuću proizvoda. Bio je to lavovski posao i nikada neću zaboraviti trenutak kada je webshop konačno bio live. Treća greška, također povezana s webshopom, bila je to što sam napravila custom-made webshop jer nisam znala koliko su Shopify i slična rješenja jednostavna i praktična.
Prve dvije godine webshopa za bilo koju promjenu trebala sam kontaktirati i platiti programera. Nisam mogla čitati podatke o webshopu. Primjerice koji su najprodavaniji proizvodi, što se najviše posjećuje i u kojem koraku prodaje kupac najčešće odustaje. Zahvaljujući šogorici koja mi vodi oglašavanje, napravila sam novi webshop u Shopifyju i sada sve radi kako treba. Puno mi je lakše.
Definitivno ono što danas radim potpuno drugačije jest to što sam se prije svima prilagođavala. Sada to više ne radim jer mi vremenski nije moguće, a mislim da nije ni potrebno. Imam više od 200 različitih dizajna i sigurna sam da se može pronaći natpis i proizvod koji nekome odgovara.
Druga stvar koju sam tek ove godine dodala u svoje poslovanje jest da tijekom akcija i sezona s puno narudžbi, poput ljeta, Black Fridaya i Božića, ne nudim personalizaciju na torbicama i šalicama, što je inače besplatno. Iznimka su dizajni koji to od početka zahtijevaju ili proizvodi koji ne mogu bez personalizacije, poput pregača.
Puro Amor je izgrađen oko proizvoda koji ljudima često služe kao pokloni. Koliko ti je upravo razumijevanje kupaca pomoglo u razvoju brenda? Koliko danas odluke donosiš prema intuiciji, a koliko prema konkretnim podacima i prodajnim rezultatima?
Gradila sam brend prema onome što je meni bilo potrebno kupiti. Kada razmišljam o novom proizvodu, razmišljam o sebi i svojim bližnjima kao kupcima. Većina mojih kupaca su ljudi poput mene. Mlade žene koje vole te sitne šarene detalje, vole natpise na hrvatskom i uvijek žele pokloniti neku sitnicu.
Rekla bih da je to kombinacija intuicije i podataka. Primjerice, prošle godine sam baš htjela imati kolekciju koja spaja engleski i hrvatski. Ali da nije Croatian Dictionary, nego da je više posvećena hrani i piću. Tako je nastala Summer in Croatia.
Ali iz te kolekcije najviše su se prodavale majice povezane s alkoholnim pićima, poput Pelinkovca. Čak su mi na ulici dečki pohvalili majicu „Pelinkovac“. Tada sam zaključila da se ljudima to sviđa i ove godine dodala sam štrukane, gemišt, bambus i šljivovicu. To je bilo čitanje podataka.
Drugi primjer je vrijeme korone i maski za lice. Svi su mi govorili da „iskoristim priliku“ i da bi bilo fora imati masku s natpisom „Pomalo“. Ali nisam htjela jer maska na licu ne predstavlja moj brend.
Puro Amor je veseli brend, znači „Samo ljubav“. Imamo šarene stvari i srčeka posvuda. Da sada zbog zarade napravim proizvod koji je povezan s tužnim periodom života, izgledalo mi je više kao iskorištavanje prilike nego kao dobar poduzetnički korak.
Brend je nastao iz tvoje osobne potrebe, ali je s vremenom pronašao vrlo široku publiku. Kako se mijenjala tvoja slika idealnog kupca i koliko danas razmišljaš o tome kome se obraćaš kada osmišljavaš novi proizvod?
Kao što sam prije rekla, idealni kupac je netko poput mene. Zato mislim da je i brend procvjetao zajedno sa mnom.
Što mi je jasnija moja vizija mene kao osobe, to mi je jasnije što želim postići s Puro Amorom. Gdje sve može rasti, a gdje ne može ili ne želim.
I dalje mislim da je idealni kupac netko tko će izdvojiti nešto više novca za nešto što ima hrvatski potpis. Netko tko će cijeniti dizajn i ideju iza proizvoda, a ne samo realizaciju. Šalice, primjerice, samo tiskam, ne radim keramiku.
Također svoje kupce zamišljam kao ljude koje vesele sitni detalji. Oni poput pakiranja i svih slatkih dodataka koji dolaze uz naše proizvode.
Nadam se da sam barem nekolicini ljudi uljepšala dan pakiranjem i sitnicama jer mislim da je čovjek zaista sretan u životu kada se nauči veseliti sitnicama.
Danas se od malih brendova očekuje puno više od dobrog proizvoda: društvene mreže, fotografije, webshop, komunikacija s kupcima, oglašavanje, pakiranje, logistika… Koji ti je dio poduzetništva danas najdraži, a koji bi najradije prepustila nekome drugome?
Volim sve što ima kreativnost u sebi. Mogu raditi gotovo sve osim računa i oglašavanja. A pomalo bih prepustila i logistiku, pogotovo kada moram potpisivati ugovore i skenirati dokumentaciju. Prije bih radije tiskala 100 šalica.
S vremenom sam počela uživati i u snimanju i uređivanju Reelseva. Mislila sam da nisam dobra u tome, ali doseg na Instagramu pokazao je nešto potpuno drugo. Pogotovo kada je riječ o skečevima o poduzetništvu.
Obožavam dizajn, izmišljanje proizvoda, newslettere i objave, kreiranje sadržaja. Čak volim i pakirati narudžbe za webshop. Pogotovo kada mi treba mala pauza za glavu i ne želim puno razmišljati. Tada je najbolje tiskati i pakirati jer je sve automatski.
Komunikacija s kupcima mi je u redu ako me ne pitaju stvari poput: „Koja je cijena?“ kada već imamo webshop, ali znam da i tada moram pristojno odgovoriti.
Što ti je bilo najteže naučiti kao poduzetnici? Postoji li neka poslovna vještina za koju si na početku mislila da ti nikada neće trebati, a danas bez nje ne možeš zamisliti vođenje Puro Amora?
Najteže je imati strpljenja i biti uporan, pogotovo kada stvari ne idu onako kako si zamislila. To su vještine koje po prirodi imam, ali svako malo si ih moram ponovno osvijestiti.
Nikada nisam mislila da mi nešto određeno neće trebati. Ali na početku sam htjela potpuno odvojiti sebe kao „ličnost“ od brenda. Nisam htjela biti na fotografijama i videima niti pokazivati puno sebe, osim u ulozi dizajnerice.
S vremenom sam naučila da publika voli vidjeti tko je iza brenda. Ne samo onaj „aesthetic“ dio, nego i stvarnost brenda i poduzetništva.
Sada mi je super kada objavim Reel koji nije povezan s proizvodima, nego s poduzetničkim životom. I sama kada vidim nešto u tom stilu pomislim: „Hvala Bogu, nisam jedina.“
To je pozitivna strana društvenih mreža. Za male brendove poduzetništvo može biti dosta izoliran posao, a kada si društvena osoba, to zna biti teško. Onda skrolaš i vidiš da neki poduzetnik ima isti problem kao i ti prije nekoliko dana i odmah ti je mrvicu lakše.
Puro Amor je danas povezan i s tvrtkom Malo Sutra. Što je za tebe značilo napraviti taj korak i što želiš da poslovanje izgleda u ovoj novoj fazi razvoja?
Bila sam jako nervozna jer sam znala da će se promijeniti način na koji radim s novcem i da ću biti „ograničena“. Ali sam se dosta brzo navikla.
Mislim da je činjenica da su moji roditelji poduzetnici bila ključna jer su me motivirali i podržali. Pogotovo tata koji se bavi financijama vlastitog biznisa u Peruu. Nekako mi je objasnio da je to najlogičniji idući korak.
Promjena, iako nagla, nije se toliko osjetila jer sam si već ranije zadala plaću. Iako kao obrtnica možeš koristiti novac kako želiš, znala sam da novac mog biznisa nije moj novac.
Već dvije godine prije otvaranja firme svaki sam mjesec isplaćivala sebi plaću i davala sve od sebe da ostalo ne diram. Osim ljeti ili za Božić, što mi je u glavi bilo kao bonus ili božićnica.
Iako su davanja državi jako velika, s jedne strane se pomiriš s time da tako trenutno izgledaju stvari u državi. Da ti treba firma da posluješ i da kad-tad možeš dobiti stambeni kredit.
S druge strane, to te potiče da budeš uključena u sve što možeš kada je riječ o pravima poduzetnika. Da razmišljaš prije nego što glasaš i da izađeš na izbore.
Sada, kada nemam ograničenja jer sam ionako u sustavu PDV-a, želim što više rasti. Nuditi druge usluge dizajna i poslovne poklone. Da brend bude prepoznatljiv i da se širi koliko god može.
Kada bi danas mogla sjesti pokraj Dragitze koja je tek napravila prve Puro Amor šalice, što bi joj rekla? Što bi voljela da si tada znala o poduzetništvu, novcu, ljudima i građenju vlastitog brenda?
Rekla bih joj da će sve biti čak i bolje nego što je očekivala! I da se ne mora brinuti, pogotovo oko novca, jer sve ima rješenje.
Da ima dobre ideje i da ne treba misliti kako će, ako iskoristi sve te ideje odmah, ostati bez kreativnosti. Zapravo će joj tako doći još više ideja.
Htjela bih da zna da i kada se sve čini jako crno, uvijek postoji svjetlo na kraju tunela. I da će njezina najveća snaga uvijek biti obitelj i prijatelji.
I da se najbolje stvari, suradnje i trenuci događaju kada to najmanje očekuješ. Za kraj, rekla bih joj da što prije shvati da ne mora i ne može sve sama, to bolje.
Što trenutno vidiš kao najveći izazov za Puro Amor? Je li ti važnije dalje širiti ponudu, razvijati vlastite proizvode, širiti prodajna mjesta ili možda napraviti nešto sasvim novo?
Mislim da je najveći izazov trenutno širiti ponudu ili način poslovanja tako da nemamo toliko velike razlike u poslovanju između ljeta i zime.
Normalno je da ponekad ima manje prodaje, ali želim doći do toga da ta razlika ne bude toliko velika.
Također želim širiti ponudu. Ne samo proizvode, nego želim da Puro Amor bude opcija i za poslovne poklone, ali na kreativniji način. Želim raditi kreativna rješenja za firme gdje nećemo samo tiskati logo jer ipak nismo tiskara, nego kreirati brendirane proizvode s Puro Amor potpisom.
Naravno, imam još nekoliko ideja koje su malo drugačije od samog brenda, ali otom potom. Kada se budu realizirale, svi ćete saznati.
I za kraj, kada zamisliš Puro Amor za nekoliko godina, što bi voljela da tada kažeš za posao koji si počela iz jedne vrlo jednostavne ideje: „Nisam mogla pronaći ono što sam tražila pa sam to napravila sama“?
Iako sam sada već jako ponosna na sve što smo brend i ja postigli, moja najveća želja je imati zaposlene ljude na puno radno vrijeme, s poštenom plaćom i dobrim uvjetima.
U budućnosti bih htjela sebi i drugima i dalje dokazivati da, kada stvoriš nešto svoje, zarada kao cilj ne može biti na prvom mjestu.
Biznis mora biti financijski održiv, naravno. Ali ako ti je prvi i jedini cilj novac, brzo ćeš odustati jer na početku novca neće ni biti.
U budućnosti želim i dalje uvjeravati ljude da za poduzetništvo moraš imati cilj koji će na neki način obogatiti društvo i koji će tebe ispunjavati.
Tako ćeš, kada dođu dani bez zarade, a bit će ih više, i dalje moći držati se tog cilja. To će ti biti gorivo da guraš dalje.
