Ponekad se vlastiti posao ne pokrene zato što je sve savršeno posloženo, nego upravo zato što više nemaš sigurnu opciju. Za Anđelku Valentić prekretnica je bio otkaz 2020. godine. Iako ga opisuje kao jedan od najgorih osjećaja, upravo joj je taj trenutak dao ono što joj je trebalo da prestane raditi za tuđu viziju i počne graditi vlastitu.
Danas je iza nje priča o Indestructibleu. Brendu koji je počeo skromno, preko društvenih mreža, a prerastao u puno više od odjeće. Tu su personalizirana moda, održiviji pristup proizvodnji, radionice, Concept Room, tim žena i Dan neuništivih žena. Projekt koji okuplja žene oko iskustava, poduzetništva i međusobne podrške.
Anđelka pritom poduzetništvo ne romantizira. Govori o brojkama, pogreškama, riziku, novcu, izazovnim mjesecima i odlukama koje se ne donose uvijek lako. Govori i o tome zašto smatra da se odjeća treba prilagođavati ženi, a ne žena odjeći. Zašto joj je važnije graditi strukturu nego posao koji ovisi o jednoj osobi. Ali i kako se od male ideje može izgraditi brend koji ima vlastite vrijednosti i prepoznatljiv karakter.
Za MALI VELIKI otkriva sve o putu od korporativnog svijeta do poduzetništva. O lekcijama koje je putem naučila, ženama koje stoje iza Indestructiblea, odnosu prema novcu i planovima za budućnost.
Za početak, možeš li nam otkriti tko je Anđelka Valentić, čime si se bavila prije Indestructiblea i što te kroz dosadašnji profesionalni put najviše oblikovalo?
Anđelka Valentić je prije svega žena koja je naučila da se posao gradi na dvije stvari, sustavu vrijednosti i osjećaju za ljude. Prije Indestructiblea bila sam u korporacijama gdje sam vodila marketing za regiju, ali u jednoj potpuno drugačijoj industriji. Gdje sam naučila kako izgleda poslovanje “iznutra”, brojke, budgeti, procesi, rokovi. To iskustvo me je oblikovalo više nego što sam tada shvaćala: naučilo me disciplini kojom danas vodim Indestructible. Ali i pokazalo mi točno ono što ne želim ponoviti u vlastitom poslu.
Ta spoznaja je danas temelj svega što radim.
Iza tebe je iskustvo rada u korporativnom svijetu, a danas vodiš vlastiti brend. Kada se prvi put pojavila ideja da želiš napraviti nešto svoje i što je bio trenutak u kojem si odlučila stvarno krenuti?
Ideja se nije pojavila preko noći, dugo je bila u pozadini, kroz osjećaj da radim dobro, ali za tuđu viziju. Prekretnica je bila otkaz koji sam dobila 2020. godine. Bio je to najgori osjećaj, ali ujedno i najbolji. Jer koliko god sam znala da će mi biti teško, bila sam svjesna da dolazi nešto bolje, veće i snažnije. Sjećam se da sam si tada rekla da više nikada ne želim raditi za nekoga. Ne želim samo raditi posao, želim graditi nešto što nosi moje ime i moje vrijednosti. Odluka da stvarno krenem nije bila hrabar, filmski trenutak, bila je vrlo praktična. NISAM IMALA IZBORA. Imala sam tada dvoje male djece, samohrana majka, dala si rok i rekla sebi da je jedina prava greška ta koju nikad ne pokušaš ispraviti jer je nisi ni napravila.
Indestructible je danas puno više od klasičnog modnog brenda. Kako je izgledao sam početak i što je tada bila tvoja prva vizija? Jesi li od početka znala u kojem smjeru želiš razvijati posao ili se koncept gradio kroz godine?
Početak je bio malen. Krenula sam još 2018. vrlo sramežljivo, samo kroz društvene mreže, prodala bih par majica ili torbica ili pokoji ruksak. Ne znam zašto, ali bilo je puno vjere da postoji još žena kojoj treba nešto drugačije od onoga što joj tržište nudi. Prva vizija nije bila “modni brend” u klasičnom smislu, bila je ideja da odjeća može biti alat, a ne ukras. Nisam od prvog dana znala da ću danas imati Concept Room, radionice i zajednicu okupljenu oko Dana neuništivih žena. Taj dio se gradio kroz slušanje. Svaki put kad bi mi žena rekla “prvi put se u ovome osjećam kao ja”, dodavala sam još jedan puzzle u tu sliku. Indestructible se nije rodio iz samo jedne genijalne ideje, nego iz upornog slaganja odgovora na pitanje: što ženi zapravo treba? Zapravo, kako rastem ja, kako se mijenjam ja, tako i brend raste i mijenja se.
Kada pokrećeš vlastiti posao, entuzijazam je jedno, a svakodnevno vođenje poslovanja nešto sasvim drugo. Koji su ti bili najveći izazovi u prvim godinama i je li bilo trenutaka kada si se pitala ima li sve to smisla?
Entuzijazam te uvede u posao, a disciplina te u njemu zadrži, to sam naučila na teži način. Najveći izazov prvih godina nije bio prodaja ni proizvod, nego usklađivanje svega odjednom. Nabave, financija, komunikacije, a da pritom ne izgubim viziju zbog koje sam sve pokrenula. Bilo je dana kada bih se pitala ima li sve to smisla, nećemo se lagati, i dalje ima takvih dana. Ova godina je isto vrlo izazovna i ljudi u ovom poslu ne pričaju o tome. Ali treba stvari nazvati pravim imenom, sagledati realno situacije.
Ili, npr., nedavna poruka u inbox: “Točno sam znala da ste genijalni jer vas nijedan influencer ne promovira :)”. Ti trenuci su me podsjećali da ne gradim samo brend, nego nešto što ljudima stvarno znači.
Dolaziš iz ekonomije i marketinga, ali ulazak u modno poduzetništvo ipak je potpuno drugačiji teren. Koliko ti je prethodno poslovno iskustvo pomoglo, a gdje si morala učiti potpuno ispočetka?
Ekonomska diploma iz marketinga, kao i rad u korporacijama, dali su mi jezik kojim razumijem posao, brojke, pozicioniranje, komunikaciju s tržištem. To znanje mi je danas jedna od najvećih prednosti, jer Indestructible ne vodim samo srcem, nego i glavom. Ono što se, s druge strane, nije moglo naučiti iz knjiga bila je proizvodnja. Krojevi, tkanine, rad sa šnajdericama, logistika malih serija. Tu sam morala biti učenica, postavljati puno pitanja i prihvatiti da ću neke stvari naučiti tek kad pogriješim. Danas mislim da je upravo ta kombinacija, poslovna pozadina plus zanatsko znanje iz prve ruke, ono što Indestructible čini vjerodostojnim, a ne samo dobro upakiranim.
Indestructible se posebno ističe personaliziranim pristupom i idejom da se odjeća prilagođava ženi, a ne obrnuto. Zašto ti je upravo takav način rada toliko važan i što najčešće žene shvate tek kada prvi put probaju odjeću prilagođenu njima?
Cijela modna industrija je desetljećima učila žene da se prilagođavaju veličinama, krojevima i standardima koje nije definirala njihova stvarna tijela, nego neki prosjek. Imamo čak i dokaze da se toj ženskoj nesigurnosti najviše i zarađuje. Ja sam to htjela, i još uvijek radim na tome, okrenuti, odjeća se prilagođava ženi, ne žena odjeći. To nije samo praktična odluka, to je stav.
Kad žena prvi put obuče nešto skrojeno po njoj, najčešće se dogodi ista stvar: prestane provjeravati kako izgleda u ogledalu i počne osjećati kako se u tome osjeća. To je razlika između odjeće koju nosiš i odjeće koja te nosi.
Svaki brend ima svoj kroj, tj. neku šablonu po kojoj šiva mjere. Vjerujte da se mjere brenda Victoria Beckham itekako razlikuju od naših mjera, gdje većinu toga šivamo po dobroj staroj Burdi.
Održivost je danas riječ koju često čujemo u modnoj industriji. Što za tebe održiva moda stvarno znači kada govorimo o svakodnevnom poslovanju, izboru materijala, proizvodnji i odnosu prema ljudima koji sudjeluju u stvaranju proizvoda?
Ako ćemo iskreno, održivost mi je jedna od najzloupotrebljavanijih riječi u modi. Svi je koriste, malo tko je stvarno živi u operativnim odlukama.
Da biram i tkanine i dobavljače koji mogu stati iza i da svaka osoba koja sudjeluje u procesu jednog komada. Od kroja do šivanja, bude pošteno plaćena i tretirana s poštovanjem. To posljednje se rijetko spominje kada se priča o održivosti, a meni je jednako važno. Kao i materijal iz kojeg je nešto sašiveno. Održiva moda za mene znači da mogu objasniti put svakog komada odjeće. Od ideje do žene koja ga nosi, i da se ne moram sramiti nijednog koraka na tom putu. Zato uz sam brend vežem i svoje ime. A to je velika odgovornost, kada stanete iza nečega i garantirate to svojim imenom i prezimenom.
Kada vodiš brend koji ima jasne vrijednosti, sigurno nije uvijek jednostavno pomiriti ono što želiš raditi s onim što tržište traži. Jesi li se ikada našla pred odlukom u kojoj si morala birati između poslovno isplativije opcije i one koja je više u skladu s vrijednostima Indestructiblea?
Bilo je takvih trenutaka, čak i nedavno. I sigurno će ih još biti. To je realnost svakog brenda koji ima kičmu, a ne samo marketinšku poruku o vrijednostima. Sjećam se situacije kada sam htjela proširiti ponudu, uvesti kapute i odijela. Bio je to veliki korak za mene osobno i za naš atelje, u svakom pogledu. Ali čim osjetiš da je nešto izvan tvoje komfor zone, e tu se krije rast. Upravo smo danas prepoznatljivi po dobrim kaputima koji imaju odličan omjer cijene i kvalitete.
Danas uz samu odjeću nudite i edukacije, stilističke radionice i sadržaje poput „Tajni dobrog ormara„. Kako je došlo do ideje da znanje i iskustvo počneš prenositi ženama kroz radionice i edukacije?
Primijetila sam da žene ne trebaju samo odjeću, nego i povjerenje u vlastiti izbor. Mnoge su mi govorile da imaju pun ormar, a osjećaj da “nemaju što obući”. Tajne dobrog ormara su rođene iz te rečenice, koju sam čula toliko puta da sam odlučila napraviti nešto konkretno. Htjela sam ženama prenijeti ono što sam sama naučila kroz godine rada s odjećom i tijelima različitih oblika: da stil nije o trendovima, nego o poznavanju sebe.
Ja osobno sam mijenjala svoj stil, danas imam najmanje odjeće ikada, a zapravo mislim da se oblačim bolje i kvalitetnije. Tu igra ulogu i u kojoj si fazi kao žena, kao majka. To pokušavam ženama prenijeti kroz privatne termine shoppinga, kao i kroz radionice. Radionice su danas jedan od dijelova posla na koji sam možda i najviše ponosna. Jer tamo ne prodajem proizvod, nego dijelim znanje, a žene odlaze s nečim što nose sa sobom mnogo dulje od jednog komada odjeće.
Concept Room djeluje kao puno više od prodajnog prostora. Kako je nastala ideja za taj prostor i što si željela da žena osjeti kada u njega uđe, neovisno o tome hoće li nešto kupiti?
Concept Room je nastao iz želje da Indestructible ima mjesto gdje se sve što radimo može doživjeti, a ne samo kupiti.
Kada netko uđe u Concept Room, želim da osjeti da je to mjesto napravljeno za nju, ne za prodaju njoj. Ako izađe bez kupovine, ali s osjećajem da je vidjela i doživjela nešto što joj je promijenilo perspektivu, o modi, o sebi, o zajednici koja ju okružuje, onda je prostor odradio svoj posao jednako dobro kao da je nešto i kupila.
Iza Indestructiblea stoji tim žena različitih znanja i uloga. Tko sve danas čini Indestructible i koliko ti je bilo važno od početka graditi posao tako da ne ovisi baš o jednoj osobi?
Indestructible danas nosi tim žena. Jelena kao voditeljica proizvodnje i nabave, Lidija i Svjetlana kao glavne šnajderice, ja kao osoba koja vodi i financije i prodaju, marketing i svu komunikaciju na hrvatskom tržištu, te naša Slađana koja vodi brend Indestructible u Njemačkoj i koja je idejna začetnica brenda. Svaka od njih donosi znanje koje ja sama nikad ne bih mogla imati u jednakoj mjeri. Od početka mi je bilo jasno da brend koji ovisi isključivo o jednoj osobi nije stabilan brend, koliko god ta osoba bila posvećena. Zato sam gradila strukturu, a ne samo ulogu, sustave, procese i ljude kojima vjerujem.
Pokrenula si i Dan neuništivih žena, koji je prerastao u događaj posvećen ženskoj snazi, podršci, iskustvima i poduzetništvu. Kako je nastala ta ideja i što si kroz dosadašnje susrete sa ženama naučila o tome koliko nam zapravo znači zajednica?
Dan neuništivih žena je nastao iz uvjerenja da žene najviše rastu kada se čuju međusobno, a ne samo kada slušaju savjete od gore. Htjela sam napraviti prostor i dan posvećen isključivo tome, iskustvima, greškama, pobjedama, podršci bez natjecanja.
Osjećaj da nije sama u tome. To za mene nije samo događaj, to je dokaz da zajednica nije luksuz nego nužnost. I da će Indestructible uvijek imati taj dio poslanja, koliko god posao rastao. Održali smo DNŽ 2025. i 2026., a trenutno radim na pripremama za 2027. Save the date, 27. 4. 2027. 🙂
Kada razgovaramo o poduzetništvu, često pričamo o uspjehu, rezultatima i rastu, a puno manje o pogreškama. Koju si poslovnu pogrešku ili odluku koja nije ispala kako si očekivala najviše zapamtila i što te naučila?
Ovo je nešto što me najviše i frustrira, nema iskrenosti. To jedino čujem sa ženama iz biznisa kada sjednemo jedan na jedan na kavi i kada se ja prva otvorim i kažem stvarno stanje. U svakom trenu znam koliko sam fakturirala, koliko trebam isporučiti i što mogu još učiniti do kraja mjeseca/godine. Stalno čitamo neke velike natpise o 10k, 15k, kako sam ovo, kako sam ono…
Dodatno, nemamo svi iste ciljeve u pogledu prodaje i prometa. Možda je nekome 10k puno, a nekome samo baza, tj. osnova. Ono što znam je da me moje žene uvijek uspiju iznenaditi, koliko god mislim da ih poznajem. Evo, sjećam se nedavne situacije kada sam izbacila u ponudi kariranu suknju od koje nisam baš ništa očekivala, niti ja niti atelje. Bila je više za moju „dušu„. No, moje klijentice su bile oduševljene i razgrabile su količine u rekordnom roku. No, isto tako, za neke komade za koje mislim da će biti WOOWWW, dobijem neki prosjek…
Paralelno s Indestructibleom bavila si se i marketingom, društvenim mrežama i drugim poslovnim projektima. Kako izgleda upravljanje s više poslovnih priča istovremeno i gdje povlačiš granicu između ambicije i preopterećenja?
I dalje radim marketing za neke firme kao vanjski suradnik. Pomažem u obiteljskoj građevinskoj firmi kao administrator, a nedavno sam dodala i financije u svoj portfolio. Upravo me rad na više poslovnih priča istovremeno učinio boljom u obje uloge. Kao strateg za druge brendove donosim perspektivu koju sam stekla vodeći svoj vlastiti biznis. A Indestructible koristi sve što naučim radeći s drugim industrijama, od ugostiteljstva do građevine.
Ako odgovor nije jasno da, ne ulazim u to koliko god prilika izgledala privlačno. Naučila sam da fokus nije odricanje od mogućnosti, fokus je odabir kojih deset stvari radiš stvarno dobro, umjesto trideset osrednje.
Koliko se tvoj odnos prema novcu, riziku i poslovnim odlukama promijenio otkako si postala poduzetnica? Postoji li nešto što danas radiš potpuno drugačije nego na početku?
Na početku sam sve doživljavala emocionalno, još uvijek se to ponekada dogodi. Svaka odluka je bila osobna, svaki neuspjeh osobni poraz. Danas riziku pristupam puno racionalnije. Procijenim što je najgori mogući ishod, mogu li ga podnijeti, i ako mogu, dopuštam si da probam. Taj pomak, od emocije prema procjeni, najveća je promjena u meni kao poduzetnici. Ono što danas radim potpuno drugačije jest da odluke ne donosim sama u tišini, nego ih testiram s timom i s brojkama prije nego s osjećajem.
Novac danas gledam kao alat za rast brenda i sigurnost ljudi koji rade sa mnom, a ne kao mjerilo osobne vrijednosti. To razdvajanje mi je vratilo mir u donošenju poslovnih odluka. Trebale bismo o novcu razmišljati i raditi s njim kao muškarci. O temi novca i ženama u biznisu upravo planiram podcast s mojom gošćom i ovo je tema kojoj se baš želim posvetiti. Jer ako radimo, onda smo ambiciozne, ako ne radimo, onda smo sponzoruše. Ta etiketa se ne stavlja muškarcima!
Što danas smatraš najvećom vrijednošću Indestructiblea? Je li to proizvod, način rada, odnos s klijenticama, tim, zajednica ili nešto sasvim drugo?
Najveća vrijednost Indestructiblea nije nijedna od tih stvari pojedinačno, nego povjerenje koje smo izgradile kroz sve zajedno.
Kad me netko pita čime se Indestructible zapravo bavi, sve rjeđe odgovaram “modom”. Sve češće kažem, gradimo prostor u kojem se žena osjeća viđeno. Ta rečenica danas najbolje opisuje ono što smatram srcem brenda. I to je vrijednost koju najviše štitim kad donosim bilo kakvu poslovnu odluku.
Kada pogledaš put od prvih dana brenda do današnjeg Concept Rooma, radionica i projekata, što ti je bilo najteže izgraditi, a na što si danas najponosnija?
Najteže mi je bilo izgraditi strpljenje. Naučiti da se prava vrijednost gradi godinama, a ne kampanjama, koliko god me okolina i tržište gurali prema brzim rezultatima. Bilo je razdoblja kada sam htjela da sve ide brže nego što je bilo realno. To me koštalo energije koju sam mogla usmjeriti pametnije. Danas sam najponosnija na to što Indestructible više nije samo moja priča. Postao je prostor u kojem druge žene prepoznaju dio sebe. Jednako kroz odjeću i kroz radionice, a posebno kroz Dan neuništivih žena. Ponekada me žene ljubomorno čuvaju i ne žele govoriti kolegicama gdje su bile ili kupile, pa mi to prepričavaju 🙂
Što je sljedeće za Indestructible? Postoji li nešto što već dugo imaš u glavi, a još nije došlo na red, ili neki novi smjer u kojem želiš razvijati brend i cijelu priču oko njega?
Da, postoji nekoliko smjerova o kojima razmišljam duže vrijeme. Već sam neke stvari promijenila i bit će vidljive ove jeseni. Primjerice, tema i koncept radionica koje će biti rjeđe i s konkretnim temama, još dublje u srž druženja. Ne želim previše otkrivati prije nego što bude spremno, jer sam naučila da se dobre ideje grade u tišini, a ne u najavama. Ono što mogu reći je da će sljedeći koraci ostati vjerni istom principu koji vodi Indestructible od prvog dana. Ne rastemo radi rasta, nego radi dubljeg utjecaja na živote žena koje nas prate. Dan neuništivih žena 2027. će također imati nešto drugačiji koncept, od samih panelista do mini modne revije. Evo, već sam previše otkrila 🙂
I za kraj, što bi danas rekla ženi koja ima ideju za vlastiti posao, ali još uvijek čeka „pravi trenutak“ da napravi prvi korak? Što bi voljela da je netko rekao tebi na samom početku?
Rekla bih joj da “pravi trenutak” ne postoji, postoji samo trenutak u kojem odlučiš da ti je ideja važnija od straha da ćeš pogriješiti. Rekla bih da više ulaže u sebe kao brend, nego u plaćene kampanje. Nitko nije spreman sto posto, ni ja tada nisam bila, a ni danas nisam za svaki novi korak. Voljela bih da mi je netko na početku rekao da savršenstvo nije uvjet za početak. Da se hrabrost i vještina grade usput, dok radiš, a ne prije nego što kreneš. I još jedna stvar koju bih joj poručila: ne mora sve napraviti sama. U redu je tražiti pomoć od partnera, od djece, od prijateljice. Zajednica žena oko tebe nije znak slabosti što ti treba pomoć, to je najveća prednost koju možeš imati. Prvi korak nikad nije savršen, ali je uvijek onaj koji sve pokreće.
