Dok mnogi o životu digitalnog nomada maštaju kroz fotografije egzotičnih plaža i avionskih karata, Ana Mihaljević-Peraić zna da iza takvog načina života stoje hrabre odluke, puno rada i spremnost na izlazak iz zone komfora. Nakon godina provedenih u korporativnom svijetu odlučila je izgraditi posao koji joj neće određivati gdje mora živjeti, kada će raditi i koliko će daleko moći otići. Danas uspješno vodi marketinšku agenciju, mentorira žene koje žele pokrenuti vlastiti posao te kroz svoj travel brend inspirira tisuće ljudi da putuju više i žive slobodnije. U razgovoru za MALI VELIKI otkriva kako je izgledao njezin put od zaposlenice do poduzetnice, što je naučila o digitalnom nomadstvu i zašto vjeruje da pravi trenutak za promjenu ne postoji.
Za početak, predstavi se našim čitateljima. Tko je Ana Mihaljević-Peraić kada ne istražuje novu destinaciju i ne piše vodiče za putovanja?
Ana je jedna jako ambiciozna, direktna i „lepršava“ osoba koja živi život punim plućima. Voli ono čime se bavi, često izlazi iz komfor zone i uvijek, ali uvijek ima vremena za brunch ili kavu. 🙂
Danas te mnogi poznaju po putovanjima i sadržaju koji dijeliš, ali kako je zapravo započela tvoja poduzetnička priča?
Moja poduzetnička priča je zapravo počela zahvaljujući životu u Pragu. Tamo sam živjela skoro tri godine, gdje sam bila okružena ljudima koji su redom gradili neke svoje priče. I tu sam vidjela koliko prilika zapravo ima i koliko smo možda u zabludi da neke stvari ne možemo, odnosno da su one rezervirane za neke druge, ‘posebne’ ljude. Onda sam se vratila živjeti u Zagreb (tu sam studirala) i odlučila svoje poslovanje razvijati u Hrvatskoj, ali kao digitalni nomad.
Sjećaš li se trenutka kada si shvatila da ne želiš klasičan uredski posao i da želiš graditi život koji ti omogućuje rad s bilo kojeg mjesta na svijetu?
Mislim da je to bio miks trenutaka u kojima sam sretala ljude koji točno to rade i trenutka u kojem sam shvatila koliko mi je teško sputavati sebe korporativnim pravilima. Shvatila sam koliko mi je teško nositi se sa sporom birokracijom unutar tih sustava i, moram to tako reći, nekim nesposobnim ljudima. Onda sam rekla sebi da ako to drugi mogu, zašto ja to ne bih mogla? Uvijek sam bila, iako najmlađi član tima, netko tko je najbrže napredovao i koga je korporacija obožavala. Samo ja nisam nju baš toliko obožavala pa sam rekla sebi: ako mogu za njih ići above and beyond, mogu i za sebe.
Putovanja na društvenim mrežama često izgledaju glamurozno, ali što je stvarnost iza takvog načina života koju ljudi najčešće ne vide?
Putovanja nisu glamurozna jer najčešće uključuju puno planiranja, dosta vremena u tranzitu i na aerodromima. Realno, veliki su trošak, ali su i velika nagrada jer sa svakim putovanjem rasteš i ti.
I meni je trebalo par godina da otpustim neke društvene norme koje društvo postavi. Čak i kad su u pitanju putovanja. „Moraš vidjeti ovo“, „Ako ovo ne napraviš, kao da nisi ni bila“. Mislim da su to sve gluposti zbog kojih onda ljudi prije dolaska na neku destinaciju sebi postave kriva očekivanja. Na primjeru bih to objasnila: naravno da želiš vidjeti Koloseum u Rimu, ali Rim nije nijedna građevina. Rim je šetnja po gradu koji je sam po sebi muzej, sladoled u 10 ujutro i u podne i u 6 navečer. Plesanje na mostu navečer u Trastevere kvartu i poprilično nepristojni vozači skutera koji te svako malo pošalju svi znamo gdje. 😉
Kad to prihvatiš, onda ne tražiš glamur nego osjećaj i kad netko dođe do te razine, to je kao droga koja ti treba za život. I onda ti je OK da smještaj nije savršen, da te bole noge od 30.000 koraka dnevno i da te muž naljuti baš u Rimu. 🙂
Koje su bile najveće prepreke kada si krenula graditi posao koji će financirati tvoju želju za putovanjima i slobodom lokacije?
Najveća prepreka sam bila ja sama sebi jer je stvarno jako teško preuzeti identitet poduzetnice. Cure koje educiram unutar mog autorskog programa Freelance Akademija znaju da im uvijek govorim kako je najteži taj prvi korak da preko jezika prođe „Ja sam Ana i imam boutique marketinšku agenciju“. A ne „Ja sam Ana i ja ti se malo nešto bavim sa strane, prije sam radila u Siemensu a sad pokušavam…“. Jer reći to znači postaviti sebi i drugima neka očekivanja koja možda misliš da nećeš ispuniti.
Druga najveća prepreka, inače jako povezana s ovom prvom, je nepodržavajuća okolina. „Jesi sigurna da ti to možeš?“. „Ma toga ti ima masu“. „Kako ćeš ti naći klijente, nema šanse“. Ili „Što ako te klijent kontaktira u 8 navečer“. Sve sam ja to čula i gore od toga. Zato sam i počela biti mentor. Jer želim sasjeći te komentare u korijenu i želim ženama koje su pametne, sposobne i ambiciozne biti vjetar u leđa.
I na kraju krajeva, činjenica da mi ovaj posao omogućuje da sutra kupim kartu i odem gdje god želim. Da odem do roditelja na par dana ili jednostavno danas ne radim jer mogu tako odlučiti. To je sloboda koja me motivira i ne postoji iznos na računu koji me može motivirati više.
Jesi li ikada pomislila odustati? Koji je bio najteži trenutak na tom putu i kako si ga prebrodila?
Apsolutno nikada nisam pomislila odustati jer volim ovo što radim, volim život koji živim i volim ljude s kojima radim. Je l’ me nekad klijent naživcira? Naravno da da, niti sam ja savršena niti su oni. Je l’ nekad teško biti kreativan i isporučiti sve? Ponekad je, pogotovo u početku kada nisam znala planirati vrijeme. Ali sve to je ništa u odnosu na to koliko sam ja željela ovakav život. I koliko sam stvarno, istinski sretna što imam vlastiti biznis izgrađen na principima koji su moji, a ne kako društvo kaže.
Ipak se moram referirati na jednu situaciju u kojoj mi je svakako bilo najteže. To je bio odlazak na The Break program za žene poduzetnice u EU s kojeg sam se morala vratiti ranije iz više različitih razloga, što zdravstvenih, što životnih. Tada sam se našla u situaciji da s mentorima tamo radim na razvoju biznisa kakav ja zapravo nisam željela. Samo sam mislila da želim. Takav model poslovanja bi mi oduzeo slobodu. Kad sam to shvatila, moje tijelo je to počelo odbijati samo od sebe. Sve to u kombinaciji s velikim stvarima koje su se događale u Zagrebu dok mene nije bilo je rezultiralo da to postane jedan od težih perioda u mom životu. Ali i dalje velika škola iz koje sam izvukla samo najbolje.
Na svojoj stranici često ističeš da putovanja nisu nastala slučajno, nego su rezultat poslovnih odluka koje si donijela. Koliko je važno poduzetnički razmišljati ako netko želi živjeti slično kao ti?
Izuzetno je važno.
Sve što su te naučili moraš odbaciti i preuzeti neki novi model razmišljanja.
Jedan od primjera tu je i situacija u kojoj sam otkazala suradnju koja mi je tada donosila 1.500 eura jer je klijentica jednostavno bila bez granica i pomalo me to sve počelo podsjećati na korporaciju. Moja poslovna odluka da završim tu suradnju, iako apsolutno financijski neisplativa i nelogična, oslobodila mi je prostor da nađem kvalitetnije klijente. Da završim jednu edukaciju zbog koje sam, usudit ću se reći, deset puta bolji marketinški stručnjak nego sam bila. I da razvijem travel blog anamihaljevic.com i mentorski program Freelance Akademija. Gdje druge učim alate i metode koji su meni omogućili da razvijem ovaj biznis.
Kako danas izgleda tvoj poslovni model? Koliko vremena odlazi na putovanja, a koliko na posao koji stoji iza cijelog brenda?
Moj posao ne staje kada putujem, bar ne kada idem na dugačka putovanja. Muž i ja radimo zajedno, imamo suradnike kojima delegiramo pa smo prilično fleksibilni. Ali, u isto vrijeme toliko je projekata koje naš brend uključuje da nam je dobra organizacija ključna.
Trenutačno najviše fokusa ide na klijente unutar marketinške agencije. Za njih vodimo Instagram profile i kreiramo prodajne kanale sa e-mail marketing alatima, izrađujemo web stranice i kreiramo zapravo cijelo prodajno iskustvo ilitiga prodajni lijevak. Tu smo oboje prisutni. Ja kao strateg i kreativac, a on u operativnom dijelu editiranja i automatizacija koje moj muž obožava. Imamo i suradnicu koja radi operativne stvari kao i web developera koji uskoči za veće projekte.
Zatim, ja sama vodim dva mentorska programa. Freelance Akademiju koju sam već spomenula za one koji su tek na početku (ili prije početka 🙂) i Freelance Membership gdje mentoriram one koji grade nešto svoje. Drugi je na principu invite only, ali uskoro ću krenuti i s Marketing membershipom za poduzetnice koje možda ne žele nekoga da sve radi umjesto njih, ali im treba dostupan stručnjak.
Treća stvar je brend anamihaljevic.com iza kojeg se krije i moj brend na IG profilu koji u potpunosti vodim ja i surađujem kao influencer s klijentima. Također, i blog za koji je uglavnom zadužen moj muž jer on zapravo najčešće i planira naša putovanja pa je tako on tu definitivno glavni urednik, a ja kreativac.
Dakle, više je toga, ali zapravo se sve povezuje u jednu smislenu cjelinu.
Koje si poduzetničke vještine morala naučiti usput, a nitko te nije pripremio na njih?
Svakako organizaciju i zauzimanje za sebe. Iako sam ja uvijek bila organizirana, nitko te ne može pripremiti na to da moraš realno postaviti očekivanja i samoj sebi i drugima. Recimo, ne možeš znati da će ista stvar uvijek trajati jedan ili dva sata. Moraš si ostaviti buffer jer nisi uvijek jednako kreativan i jednako motiviran.
Danas mnogi sanjaju o digitalnom nomadskom životu. Što bi ih moglo iznenaditi kada bi stvarno pokušali živjeti na taj način?
Nitko ne radi s plaže, bar ne ozbiljan posao. Jako sam, usudit ću se reći, ogorčena na ljude koji to tako žele predstaviti i da je izuzetno lako doći do digitalnog nomadstva. Da je puno lakše nego ikad prije, jest. Ali da to znači da ćeš se sunčati cijeli dan i tu i tamo odgovoriti na koji mail, nije.
Zapravo to znači da ćeš, kada tražiš smještaje, uvijek gledati da je internet dobar, da ima stol s kojeg možeš raditi i naravno istražit ćeš kafiće u kojima možeš raditi u blizini. Ljepota je u tome što ću ja, dok moji klijenti spavaju, provesti pola dana na plaži na Tajlandu i onda se u četiri popodne spojiti na sastanak od dva sata. Ili ću dok oni spavaju, ja odraditi sav posao i onda chillati ostatak dana. Zapravo je fleksibilnost tu jako ključna i meni to odgovara.
Kako biraš destinacije o kojima ćeš pisati? Vodiš li se osobnim željama ili razmišljaš i o tome što tvoja publika traži?
Rekla bih da je kombinacija. Naravno da u razdoblju godine kada su aktualni adventi po Europi, da ću o tome pisati. Ali jako često moj sadržaj diktira destinacija na kojoj se nalazim.
Pišem stvari na način koji je meni zanimljiv i koji je koristan. I sama sam često naletjela na članke ili vodiče koji su bili generični i zapravo nimalo korisni. Kako sam rekla na početku, ja sam direktna osoba i takav je i moj stil pisanja. Prioritet je biti koristan i ako članak prolazi naše, vjerujte mi, stroge kriterije korisnosti, onda ide live.
Koje ti je putovanje do sada najviše promijenilo pogled na život ili poslovanje i zašto?
A jednostavno ovdje moram biti najbasic digitalni nomad ikad i reći Jugoistočna Azija.
Moje prvo pravo digital nomad putovanje, s već popriličnom bazom klijenata, je bio Tajland i ja sam se tamo zaljubila u taj stil života. Znala sam da to želim ali kad iz prve ruke doživiš i vidiš sebe kako sjediš u tom coworking prostoru. A ispred tebe je prekrasna plaža, piješ ledenu kavu, radiš to što voliš – nema povratka nazad.
Ali zapravo, nešto što me je najviše promijenilo i u životu i u poslovanju je trenutak kad sam shvatila da je meni lijepo i u Zagrebu i na putovanju. Kad sam shvatila da sam ja sebi izgradila život u kojem su moji dani doma i na putu skoro jednako uzbudljivi. Mislim da je to najveća moguća potvrda da radim sve kako treba.
Kada bi danas morala krenuti od nule, bez publike, kontakata i izgrađenog brenda, što bi napravila drugačije?
Moj put je trajao puno duže nego je morao jer sam odustajala. Prepala bih se, povukla i odustala. Sad znam alate i imam samopouzdanja da bih ovo mogla sve napraviti troduplo brže. I rekla bih toj Ani od prije pet, šest godina: što je najgore što se može dogoditi?
Za kraj, što bi poručila ženama koje sanjaju o vlastitom poslu, više slobode i životu ispunjenom putovanjima, ali još uvijek čekaju „pravi trenutak„ da krenu?
Postoje dvije izjave po kojima sam ja prepoznatljiva i sve cure koje rade sa mnom kao mentoricom su ih čule milijun puta.
Prva je „Bolje završeno nego savršeno“ jer je to stvarno istina i to je problem zbog kojih velika većina nikad ne krene. Samo još ova edukacija, samo još ovo da prođe, samo još ono, uvijek je nešto. Nikad te neće dovoljno ljudi podržati, nikad nećeš sve znati i nikad neće biti savršeno. Tvoj trenutak je sada i ovdje.
A druga, s kojom bih zapravo i završila ovo moje, podugačko izlaganje je: „Dok ti razmišljaš, drugi zarađuju“.
