Nakon godina provedenih u akademskom i znanstvenom okruženju, Tina Krznarić Jaković odlučila je svoje znanje i iskustvo pretvoriti u vlastiti posao. Kao psihologinja i doktorica znanosti, kroz obrt Cognitiva danas pomaže doktorandima, istraživačima, stručnjacima i organizacijama u osmišljavanju i provedbi istraživanja, metodologiji i statističkoj analizi podataka. Uz stručnu podršku, važan dio njezina rada čini i razumijevanje ljudi koji se iza zahtjevnih projekata nerijetko suočavaju s nesigurnošću, pritiskom i strahom od pogreške.
Pokretanje vlastitog posla donijelo joj je i sasvim nove izazove. Sve od marketinga i pronalaska klijenata pa do određivanja cijena i postavljanja profesionalnih granica. U razgovoru za MALI VELIKI Tina otkriva što ju je potaknulo na poduzetnički iskorak, zašto vrhunska stručnost sama po sebi nije dovoljna za poslovni uspjeh i kako izgleda graditi posao koji istovremeno pruža profesionalnu autonomiju i konkretnu podršku drugima.
Za početak, predstavi nam se. Tko je Tina privatno, a tko poslovno i kako bi opisala ono što danas radiš nekome tko prvi put čuje za Cognitivu?
Privatno sam mama dviju djevojčica, supruga i poprilično znatiželjna osoba koja stalno nešto istražuje, smišlja i uči. Imam puno različitih interesa i vjerojatno kronično previše ideja u odnosu na raspoloživo vrijeme. Volim putovanja, umjetnost, zanimljive razgovore i sve ono što mi otvara neku novu perspektivu. Poslovno sam psihologinja i doktorica znanosti koja je nakon godina rada u akademskom i znanstvenom okruženju odlučila krenuti vlastitim putem.
Danas kroz svoj obrt Cognitiva surađujem s doktorandima, znanstvenicima, stručnjacima i organizacijama kojima pomažem u osmišljavanju i provedbi istraživanja, metodologiji i statističkoj analizi podataka. Uz to se bavim i psihološkim radom. To mi je jednako važan dio profesionalnog identiteta, pa sam trenutačno na edukaciji za bihevioralno-kognitivnu psihoterapeutkinju. Kada bih trebala pronaći zajednički nazivnik svega što radim, rekla bih da je to razumijevanje. Volim razumjeti zašto se nešto događa, kako možemo doći do pouzdanih odgovora i kako složene probleme pretvoriti u nešto jasnije i lakše rješivo.
Tvoja karijera razvijala se u akademskom okruženju, a danas vodiš vlastiti posao. U kojem si trenutku shvatila da želiš napraviti iskorak iz sigurnijeg sustava i pokrenuti vlastiti obrt?
Mislim da nije postojao jedan prijelomni trenutak, nego je ta odluka postupno sazrijevala. Znanost me uvijek privlačila i još uvijek me privlači. Volim istraživački proces, intelektualne izazove i mogućnost da se stalno bavim nečim novim. Međutim, s vremenom sam počela sve više osjećati potrebu za neposrednijim učinkom svojeg rada. Željela sam jasnije vidjeti kome moje znanje koristi, što se zahvaljujući njemu mijenja i kakvu konkretnu vrijednost stvara. Istovremeno mi je postajala sve važnija profesionalna autonomija.
To se vremenski poklopilo i s roditeljstvom, koje je dodatno promijenilo moje prioritete. Postalo mi je važno izgraditi stabilne ekonomske temelje za obitelj, ali i imati veću fleksibilnost u organizaciji vremena.
Nisam željela odustati od profesionalnih ambicija zato što sam postala majka, ali nisam željela ni da se cijeli obiteljski život mora prilagođavati rigidnom radnom rasporedu. Poduzetništvo mi je zato postalo zanimljivo kao mogućnost da sama oblikujem uvjete u kojima radim i živim.
Mnogi imaju znanje, ali ne usude se pretvoriti ga u posao. Što je kod tebe presudilo da napraviš taj korak i vjeruješ da će tržište prepoznati vrijednost onoga što nudiš?
Mislim da je najvažnije bilo osvijestiti da ono što je meni poznato i relativno jednostavno drugima ne mora biti takvo. Kada se godinama bavite nekim područjem, određena znanja i vještine počnete uzimati zdravo za gotovo. Meni je, primjerice, prirodno razmišljati o istraživačkim nacrtima, metodološkim problemima ili interpretaciji rezultata. No shvatila sam da mnogim izvrsnim stručnjacima upravo ti dijelovi posla predstavljaju velik izazov.
Trebalo mi je određeno vrijeme da vlastitu stručnost počnem promatrati i kao nešto što ima tržišnu vrijednost. Mislim da je pritom bilo važno i malo promijeniti perspektivu: nisam morala unaprijed znati hoće li moj poslovni model savršeno funkcionirati. Trebala sam dovoljno vjerovati u svoje kompetencije da pokušam, a zatim biti spremna učiti i prilagođavati se. U konačnici, nisam bila sigurna da će sve uspjeti, ali bila sam prilično sigurna da sam dobra u onome što radim. Odlučila sam toj stručnosti dati priliku i izvan sustava u kojem sam je razvijala.
Pokretanje vlastitog poslovanja rijetko prolazi bez izazova. Koje su bile najveće prepreke s kojima si se susrela na početku i što si iz njih naučila?
Najveći izazov bio je to što sam odjednom, osim stručnjakinje u svom području, morala postati i poduzetnica, a o mnogim aspektima poslovanja nisam znala gotovo ništa. Primjerice, nisam imala iskustva s marketingom, privlačenjem klijenata ili predstavljanjem svojih usluga na tržištu. To je bilo potpuno novo područje u koje sam morala svjesno uložiti vrijeme i energiju. Trebalo je naučiti kako komunicirati ono što radim, kako doći do ljudi kojima moje usluge trebaju i kako izgraditi prepoznatljivost.
Iznenadilo me i koliko sam toga morala naučiti o pravnim, poreznim i administrativnim aspektima poslovanja. Kada godinama ulažete u obrazovanje u jednoj struci, nije baš intuitivno očekivati da ćete se jednog dana baviti i takvim pitanjima. No najveći iskorak ipak nije bio naučiti neku novu poslovnu vještinu. Bio je to trenutak u kojem sam morala preuzeti odgovornost za vlastitu profesionalnu vrijednost i vjerovati da za ono što znam i dobro radim postoji tržište. To je jedna od važnijih lekcija koje mi je poduzetništvo donijelo: ne morate unaprijed znati sve o vođenju posla. Mnoge stvari možete naučiti. Ali morate biti spremni izložiti se neizvjesnosti i preuzeti odgovornost za svoje odluke.
Cognitiva spaja psihologiju, metodologiju i statistiku, područja koja mnogima na prvu ne zvuče „poduzetnički“. Je li bilo izazovno objasniti ljudima što zapravo radiš i kome tvoje usluge mogu pomoći?
Da, pogotovo zato što se bavim područjem koje mnogima zvuči prilično apstraktno.
Kada nekome kažete da se bavite savjetovanjem doktoranada i istraživača, metodologijom istraživanja i statistikom, reakcija je često nešto između zbunjenosti i prisjećanja na neugodne trenutke sa studija. Statistika baš i nema najbolji imidž! Međutim, iza tih pojmova krije se nešto vrlo praktično. Pomažem ljudima da dođu do kvalitetnih odgovora na pitanja koja su im važna. Nekome je to pitanje povezano s doktorskom disertacijom, nekome sa znanstvenim radom, a nekome s problemom koji pokušava riješiti u vlastitoj organizaciji.
Često smo toliko uronjeni u vlastito područje da zaboravimo kako ono izgleda nekome tko nije dio tog svijeta. Sjećam se da nam je jedna profesorica na fakultetu govorila kako smo uistinu dobri stručnjaci tek kada ono čime se bavimo možemo na razumljiv način objasniti i osobi koja nije završila osnovnu školu. Ta mi je misao ostala u sjećanju i danas se često njome vodim. Mislim da se prava stručnost ne pokazuje korištenjem kompliciranih termina, nego sposobnošću da i složene stvari objasnimo jednostavno, a da pritom ne izgubimo njihovu bit.
Često kažeš da želiš ljudima pojednostaviti procese koji im stvaraju stres i nesigurnost. Koliko ti je važno da iza svakog projekta ostane osjećaj da si nekome stvarno olakšala put?
To mi je iznimno važno i mislim da je upravo to jedan od razloga zbog kojih sam željela raditi samostalno. U akademskom radu rezultati su često posredni i dugoročni. U radu s pojedincima mogu puno neposrednije vidjeti učinak onoga što radim. Primjerice, netko mi se javi potpuno preplavljen zahtjevima svojeg doktorskog istraživanja, ne zna odakle početi i više nije siguran može li ga uopće završiti.
Nakon što zajedno razjasnimo problem, postavimo prioritete i definiramo sljedeće korake, često vidim koliko već sama činjenica da situacija ponovno djeluje razumljivo i rješivo može značiti. Posebno mi je drago kada kroz suradnju klijenti steknu i više samopouzdanja u vlastite kompetencije. Moje psihološko obrazovanje tu mi je svakako dragocjeno. Znam da ljudi ne dolaze samo s istraživačkim pitanjem ili statističkim problemom. Dolaze sa svojim očekivanjima, strahovima, ponekad i vrlo velikim pritiskom. Zato mi je važno da se iza stručnog rezultata ne izgubi osoba kojoj je taj rezultat potreban.
U radu surađuješ s doktorandima, istraživačima, tvrtkama i organizacijama. Što si kroz taj rad naučila o ljudima i njihovim najvećim strahovima kada se suoče s velikim projektima ili analizom podataka?
Jedna od zanimljivijih stvari koje sam primijetila jest koliko su i vrlo sposobni, obrazovani i uspješni ljudi skloni sumnjati u sebe kada se nađu u području u kojem se ne osjećaju dovoljno kompetentnima. Netko može biti izvrstan liječnik, nastavnik ili stručnjak u vlastitom području, a pritom osjećati velik strah od statistike ili istraživačke metodologije. Nerijetko se tome pridružuje i uvjerenje da bi to već trebao znati, pa se ljudi ustručavaju postavljati pitanja ili tražiti pomoć.
Mislim da velik dio tih strahova zapravo nema toliko veze sa samim podacima koliko sa strahom od pogreške, neuspjeha ili tuđe procjene, ali i sa sustavom koji, nažalost, ne pruža uvijek odgovarajuću podršku. Posebno to dolazi do izražaja kod doktoranada, koji su često izloženi visokim očekivanjima, dugotrajnoj neizvjesnosti i stalnom vrednovanju svojeg rada. Zato nastojim stvoriti atmosferu u kojoj je sasvim u redu nešto ne znati i pitati. Uostalom, znanost i počinje priznanjem da nešto ne znamo. Kada bismo već imali sve odgovore, ne bismo imali što istraživati.
Poduzetništvo često znači biti stručnjak, prodavač, marketingaš i administrator u isto vrijeme. Koji ti je dio vođenja vlastitog poslovanja bio najveći izlazak iz zone komfora?
Definitivno marketing i prodaja. Mislim da mnogi stručnjaci imaju određeni otpor prema samopromociji, a ni ja nisam bila iznimka. Kada ste naviknuti na to da se vaš rad vrednuje prema stručnim i znanstvenim kriterijima, nije vam nužno prirodno govoriti o tome koliko ste dobri u nečemu i zašto bi netko trebao angažirati upravo vas. Trebalo mi je vremena da shvatim da kvalitetan marketing ne mora biti agresivan, napadan ili neautentičan.
Može jednostavno biti način da ljudima približite ono što radite i pomognete im prepoznati kada im vaše znanje može koristiti. U tom sam procesu puno učila, ali mi je bilo i zanimljivo promatrati vlastite reakcije.
Marketing mi je još bolna točka i tu još imam posla!
Danas se puno govori o „uspjehu preko noći“, ali stvarnost je obično potpuno drugačija. Kako je izgledao tvoj put i koliko je u njemu bilo strpljenja, pogrešaka i učenja?
Mislim da je ideja o uspjehu preko noći posebno varljiva kada govorimo o poslovima koji se temelje na znanju. Kada sam pokrenula vlastiti posao, iza mene su već bile godine studiranja, doktorat, istraživački rad, različita profesionalna iskustva i kontinuirano usavršavanje. To je bio temelj na kojem sam mogla graditi nešto svoje. Zato mi je teško promatrati poduzetnički uspjeh odvojeno od svega što mu je prethodilo. Naravno, to ne znači da sam automatski znala voditi posao.
Morala sam učiti o tržištu, marketingu, poslovnim odnosima, financijama i vlastitim profesionalnim granicama. Bilo je i pogrešnih procjena, posebno kada je riječ o vremenu potrebnom za pojedine poslove i količini odgovornosti koju sam bila spremna preuzeti. Ali mislim da je jedna od velikih prednosti poduzetništva upravo to što vrlo brzo vidite posljedice svojih odluka. Ponekad je to neugodno, ali je i iznimno poticajno za učenje.
Postoji li projekt ili klijent koji ti je posebno ostao u sjećanju i zbog kojeg si pomislila: „Zbog ovoga sam pokrenula Cognitivu“?
Postoji jedan doktorand čija mi je priča posebno ostala u sjećanju. Javio mi se u trenutku kada je ozbiljno razmišljao o odustajanju od doktorata. Iza njega su bile godine rada tijekom kojih je, u sklopu iste doktorske disertacije, proveo nekoliko kompletnih istraživanja. Svaki put bi prikupio podatke, obradio ih i napisao odgovarajuće dijelove rada, a zatim bi uslijedili novi zahtjevi povjerenstva, dodatna istraživačka pitanja i nova prikupljanja podataka. Završetak doktorata stalno se pomicao, a ono što je trebalo biti zahtjevan, ali ostvariv cilj postupno se pretvorilo u naizgled beskonačan proces.
Kada mi se obratio, bio je iscrpljen i obeshrabren, a cijela je situacija već ozbiljno utjecala i na njegovu psihičku dobrobit. Posebno me pogodilo što je riječ o osobi koja je uložila golem trud i pokazala iznimnu upornost, a ipak je počela sumnjati u vlastite sposobnosti i mogućnost da doktorat ikada završi. Kroz našu smo suradnju uspjeli sustavno sagledati dotadašnji rad, razriješiti metodološke nedoumice i oblikovati istraživačke rezultate u jasnu, znanstveno utemeljenu cjelinu. Danas je njegov doktorat dovršen i nalazi se pred obranom.
To mi je jedan od najdražih profesionalnih trenutaka. Ne samo zbog uspješno dovršenog znanstvenog rada nego i zbog činjenice da je osoba koja je gotovo odustala uspjela doći nadomak cilja kojem je posvetila godine života. Takva iskustva za mene najbolje oslikavaju ono što želim postići svojim radom. Iza svakog istraživanja i svakog projekta nalazi se čovjek, a ponekad kvalitetna stručna podrška može značiti razliku između odustajanja i ostvarenja važnog životnog cilja.
Kako donosiš poslovne odluke? Jesi li više osoba koja se vodi podacima i analizom ili ipak vjeruješ i intuiciji?
Vjerojatno neću iznenaditi nikoga ako kažem da jako volim podatke i analizu. Ali ne mislim da je svaku važnu odluku moguće, niti poželjno, donijeti isključivo na temelju podataka. Podaci nam mogu pomoći procijeniti vjerojatnosti, usporediti alternative i prepoznati rizike. Međutim, ne mogu nam reći što nam je u životu najvažnije ili kakav život želimo voditi.
Mislim da je intuicija često samo naziv za brzo prepoznavanje obrazaca na temelju prethodnog iskustva. Ponekad može biti vrlo korisna, ali može nas i odvesti u pogrešnom smjeru. Zato nastojim kombinirati analitički pristup, vlastito iskustvo i osobne vrijednosti. Primjerice, neka poslovna prilika može biti financijski vrlo privlačna, ali ako bi dugoročno značila odricanje od fleksibilnosti ili profesionalne autonomije zbog kojih sam uopće krenula u poduzetništvo, onda možda nije prava prilika za mene.
Da danas ponovno krećeš od početka, postoji li nešto što bi napravila drugačije pri pokretanju vlastitog poslovanja?
Mislim da bih ranije počela ozbiljnije razmišljati o poslovnoj strani svojeg rada. Kada ste jako zainteresirani za stručni dio posla i pritom želite svakom klijentu ponuditi što kvalitetniju uslugu, lako je zanemariti koliko su važni organizacija vremena, jasno definirane usluge i profesionalne granice. U početku sam bila sklona prihvatiti više nego što je bilo realno predviđeno pojedinim dogovorom, jednostavno zato što sam željela da posao bude napravljen najbolje moguće.
Vjerojatno bih i ranije počela sustavnije učiti o marketingu, umjesto da očekujem da će kvalitetan rad sam po sebi biti dovoljan da ljudi saznaju za mene. S druge strane, mislim da je upravo taj proces učenja bio važan dio razvoja moje poduzetničke samostalnosti.
Što smatraš da je najveća zabluda o poduzetništvu, posebno kada se posao temelji na znanju i ekspertizi, a ne na fizičkom proizvodu?
Mislim da postoji nekoliko zabluda, ali posebno bih izdvojila onu da je dovoljno biti izvrstan stručnjak pa će poslovni uspjeh doći sam od sebe. Stručnost je temelj, ali nije dovoljna. Poduzetništvo zahtijeva niz dodatnih kompetencija koje ne stječemo nužno tijekom formalnog obrazovanja.
Druga je zabluda da vrijednost intelektualnog rada možemo jednostavno izjednačiti s vremenom potrebnim da se neki zadatak obavi. Ponekad mi za prepoznavanje određenog metodološkog problema treba relativno malo vremena. Ali razlog zbog kojeg ga mogu brzo prepoznati nije to što je problem jednostavan, nego što iza te procjene stoje godine obrazovanja, rada i iskustva. To je nešto što sam i sama morala osvijestiti kada sam počela određivati cijene svojih usluga.
Treća zabluda, koja mi je osobno zanimljiva, jest da poduzetništvo automatski znači potpunu slobodu. Istina je da sami možete donositi mnoge odluke, ali s tom slobodom dolazi i velika odgovornost. Fleksibilnost ne nastaje sama od sebe. Morate je svjesno graditi, a ponekad i vrlo odlučno štititi.
Kako vidiš razvoj Cognitive u sljedećih nekoliko godina? Postoji li neki projekt ili ideja koju posebno želiš ostvariti, a još čeka pravo vrijeme?
Posljednjih godina imala sam priliku surađivati s velikim brojem zanimljivih ljudi i raditi na vrlo različitim istraživanjima. Kako se broj suradnji povećavao, sve sam više počela razmišljati o tome kako dio svojeg znanja i iskustva učiniti dostupnim većem broju ljudi, a da pritom zadržim kvalitetu individualnog rada.
Jedna od ideja koja me posebno veseli jest stvaranje zajednice podrške doktorandima, kroz koju bismo rješavali konkretne izazove doktorata, ali bi doktorandi mogli upoznati i druge ljude koji se susreću s istim izazovima kao i oni.
Voljela bih razviti oblik članstva u kojem bi doktorandi imali pristup mojoj stručnoj podršci, edukacijama i praktičnim materijalima, ali i priliku povezati se s drugima koji prolaze kroz slična iskustva. Mislim da se često podcjenjuje koliko je važna podrška kolega. Ponekad je jednako dragocjeno dobiti kvalitetan metodološki savjet i čuti od nekoga drugoga da se suočava s istim problemom, da je i njemu teško ili da je uspio prevladati prepreku koja se vama trenutačno čini nepremostivom. Voljela bih stvoriti prostor koji bi doktorandima pružao i stručnu i kolegijalnu podršku, bez natjecanja i osjećaja da svi drugi napreduju brže i lakše.
Za kraj, što bi poručila svima koji imaju veliko znanje i iskustvo, ali još uvijek odgađaju pokretanje vlastitog poslovanja jer misle da nisu dovoljno spremni?
Mislim da je važno razlikovati stvarnu nespremnost od osjećaja da nismo dovoljno spremni. Ljudi koji imaju puno znanja često su vrlo svjesni svega što još ne znaju. To je izvrsna osobina kada je riječ o stručnom radu i profesionalnom razvoju, ali može postati prepreka ako stalno čekamo trenutak u kojem ćemo biti potpuno sigurni u sebe i svoje odluke. Takav trenutak možda nikada neće doći.
Naravno, to ne znači da u poduzetništvo treba ulaziti nepromišljeno. Važno je procijeniti vlastite kompetencije, razumjeti potrebe tržišta i realno sagledati financijske i druge rizike. Ali mislim da nije potrebno imati razrađen svaki detalj i odgovor na svako moguće pitanje prije nego što pokušamo.
Također, ne mora svatko postati poduzetnik. To nije nužno bolji ili uspješniji profesionalni put od drugih. Ali ako vas privlači mogućnost da sami stvarate nešto svoje, donosite odluke i preuzimate odgovornost za vlastiti profesionalni razvoj, nemojte dopustiti da vas isključivo strah od neizvjesnosti spriječi da pokušate. Uostalom, sposobnost učenja, prilagođavanja i rješavanja problema vjerojatno će vam u poduzetništvu biti korisnija od iluzije da ste unaprijed pripremljeni za sve.
