Postoje ljudi koji vrlo rano osjete da ih privlači stvaranje prostora. Ne nužno kao profesija, nego kao instinkt. Potreba da pomiču stvari, grade male svjetove i zamišljaju kako bi prostor mogao izgledati drugačije.
Mario Prizmić Vurdelja za portal MALI VELIKI otkriva kako je sve počelo upravo tako. S Lego kockama, crtanjem i improviziranim izložbama u dječjoj sobi. Ta radoznalost s vremenom se pretvorila u ozbiljan interes za dizajn, studij, odlazak u Berlin i na kraju stvaranje vlastitog projekta, Sobe.
U ovom razgovoru Mario govori o svojim počecima, iskustvu studiranja u Berlinu, slobodi estetike koju je tamo upoznao te o tome kako je iz jedne sobe i ideje nastao projekt koji danas okuplja dizajn, predmete i ljude koji vole lijepe stvari.
Za početak, voljela bih da te malo bolje upoznamo, pa ajmo: tko je Mario prije Soba.hr? Kakav si bio klinac, što te tada najviše privlačilo, kreativnost, crtanje, prostori, nešto treće?
Kao klinac sam zapravo najviše volio stvarati vlastite male svjetove. Dok su drugi više vremena provodili u parku, ja sam često satima slagao Lego kocke – legiće. To mi je bio način da gradim, kombiniram i zamišljam prostore koji prije toga nisu postojali.
Volio sam i crtati, toliko da sam u svojoj sobi znao organizirati male improvizirane „izložbe“ gdje bih „radove„ izlagao na zidovima sobe. Roditelji, nona, polusestre i prijatelji mojih roditelja koji bi dolazili u goste morali su platiti simboličnu ulaznicu, a tko bi htio mogao je kupiti i neki crtež za dvije ili pet kuna. Taj novac bih kasnije potrošio na sladoled i ostale slatke stvari iz lokalnog dućana. Monetizacija od malih nogu.
Roditelji su mi dali veliku slobodu da istražujem i stvaram, i na tome sam im nezimjerno zahvalan. Ormar je mogao postati kula, vrh ormara moj mali toranj gdje sam provodio dane i dovodio društvo na igranje, a zidovi su bili mjesto za postere iz OK magazina i naravno, moje crteže. Jedna od stvari koje sam najviše volio raditi bila je stalno mijenjati raspored svoje sobe. Pomicao bih krevet, komode i stol samo da vidim kako će prostor drugačije izgledati. Ponekad to uopće nije bilo praktično, ali meni je bilo jako zabavno.
Znao sam graditi i tunele od madraca i deka, stvarati male skrivene prostore u kojima bih se igrao satima s malom sestrom. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam da sam se već tada igrao s prostorom, samo tada još nisam znao da će to jednog dana postati moj posao.
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put shvatio da te zanima baš dizajn interijera, a ne neki „klasični“ put?
U početku me zapravo nije zanimao dizajn kao takav, jer jednostavno nisam ni znao što je dizajn. Primjećivao sam lijepe stvari oko sebe, ali ih nisam znao imenovati. Znao sam samo da mi se sviđa neka boja, neka lampa ili neki stolac. S vremenom se iz tog osjećaja počela razvijati ljubav prema lijepim stvarima, a iz toga je valjda, došla i ova svepristuna ljubav prema dizajnu.
Negdje u kasnijim razredima osnovne škole, možda u šestom, sedmom ili osmom razredu, već sam bio jako aktivan u likovnoj skupini. Tada smo zajedno radili murale za našu Osnovnu školu Podmurvice u Rijeci. U to vrijeme Osnovna škola Podmurvice slavila je 120 godina postojanja i organiziran je interni natječaj za izradu covera CD-a sa zborskom pjesmom škole. Moj rad je pobijedio, što mi je tada bilo prilično veliko priznanje. Taj cover i danas negdje čuvam u kući u Rijeci, samo ga moram ponovno pronaći u jednoj od ladica.
Nakon osnovne škole upisao sam Sušačku gimnaziju u Rijeci jer sam bio dobar učenik ( čitati: štreber sa svim ocjenama odličan 5 ) i to se činilo kao logičan izbor. No vrlo brzo sam shvatio da sam zapravo promašio smjer. Kemija, matematika, fizika i latinski jednostavno nisu bili nešto u čemu sam se pronalazio.
Kako je onda došlo do promjene?
U drugom polugodištu odlučio sam napraviti promjenu i prebaciti se u Građevinsko-tehničku školu u Rijeci, na smjer dizajna unutarnje arhitekture. Roditelji su tu odluku u potpunosti podržali jer su vidjeli da u gimnaziji nisam sretan. Tamo sam se prvi put ozbiljnije susreo s dizajnom kao disciplinom. Počeli smo od samih osnova, kroz predmete poput tehničkog crtanja, gdje smo svako slovo morali konstruirati i precizno iscrtati rukom. Uz to su došli crtanje, slikanje, aksonometrijski prikazi prostora, izrada maketa i istraživanje materijala. Upravo kroz taj proces, uz veliku podršku profesora i mentora, počeo sam osjećati da sam na pravom mjestu. Krevet, lampa, zavjesa, okvir za sliku ili mobitel, sve su to predmeti koje je netko promislio i oblikovao kako bismo ih mi koristili i osjećali se dobro u prostoru.
Jedan od važnijih trenutaka bio je kada sam, zahvaljujući podršci profesora Branimira Paškvana, izlagao na Danu D dok je još postojao. Bio sam jedan od najmlađih izlagača ( s 18 napunjenih godina ), i prvi put sam se našao u prostoru s puno većim i etabliranijim imenima iz svijeta arhitekture i dizajna. Tada sam prvi put osjetio da sam možda doista pronašao svoje mjesto među ljudima kao što su Davor Bruketa, Ira Payer, Dora Budor, Maja Čule i slični.
Studirao si i u inozemstvu, na Universität der Künste Berlin. Kako te to iskustvo oblikovalo, ne samo profesionalno, nego i osobno?
Odluka za Berlin bila je zapravo još jedna od onih mojih svojeglavih odluka, no uz ponovno veliku podršku obitelji. Već sam tada bio neka vrsta odraslog tinejdžera koji je znao što želi. Nikad nije bilo nekog pritiska ili ograničenja, nego više povjerenja da donosim vlastite odluke. U početku sam razmatrao nekoliko opcija. Gledao sam Royal Danish Academy of Fine Arts u Kopenhagenu i Central Saint Martins u Londonu, a Berlin je u tom trenutku bio možda treći ili četvrti na listi. Na kraju sam sve stavio na papir, financije, mogućnosti i jezike i Berlin se pokazao kao najrealniji izbor.
Poslao sam svoj tadašnji portfolio, odnosno mapu radova koje sam radio kroz srednju školu i tijekom studiranja na ALUO u Ljubljani. Nakon toga sam pozvan na interni intervju na Universität der Künste, koji je bio prilično intenzivan i pomalo neobičan. Puno ljudi, puno pitanja i dosta neobična atmosfera. Svojevrsni screening.
Što si tamo naučio što i danas nosiš sa sobom?
Sam studij me jako oblikovao. Ne samo kroz znanje, nego kroz način razmišljanja. Posebno pamtim profesora Jozefa Legranda, koji nam je predavao temelje dizajna ( Design Grundlagen ). Dizajn temeljen na principima likovne umjetnosti. Uz njega smo imali i kolegije vezane uz prezentaciju i javni nastup. Naši satovi ponekad su više nalikovali performansima Marine Abramović nego klasičnim predavanjima . Učili smo artikulaciju glasa, govor tijela, kako se kretati u prostoru i kako prezentirati ideju. To mi je kasnije postalo izuzetno važno jer u dizajnu nije dovoljno imati samo ideju, moraš je znati i prenijeti – prezentirati.
Okružio sam se divnim ljudima koji su me stvarno podržavali i bili tu za mene tijekom studija. To su bili ljudi iz različitih kreativnih područja glume, plesa, pjevanja, filma i drugih medija. Ta raznolikost kreativnih energija jako me oblikovala. Jedna od tih osoba bila je posebno važna u mom osobnom rastu i razvoju u tom gradu i do danas je ostala važan dio mojih Berlinskih dana.
Kad danas gledam unatrag, Berlin me naučio iskrenosti, otvorenosti i hrabrosti, ali i ustrajnosti u vlastitim idejama. Istovremeno me naučio i prihvaćanju vlastite krhkosti, jer Berlin je grad koji je stalno u pokretu, grad koji nikada nema potpuni mir. Taj nemir vrlo lako prijeđe i na tebe. Ponekad mu se prepustiš, a ponekad jednostavno naučiš ići s tokom.
Koliko su te život u Berlinu i rad van Hrvatske promijenili u pogledu estetike i načina razmišljanja o prostoru?
Sloboda. To je prva riječ koja mi pada na pamet kad razmišljam o tom razdoblju. Sloboda misli, sloboda izražavanja i sloboda estetike. U Berlinu sve nekako ima svoje mjesto i smisao , estetika lijepog, estetika ružnog, minimalizam, kič, modernizam ili postmodernizam. Sve te različite estetike ondje mogu koegzistirati i upravo to stvara jednu vrlo slojevitu sliku grada.
Berlin mi je uvijek djelovao kao kakva slojevita torta. Svaki sloj ima svoju priču, svoju energiju i svoj način izražavanja. I koznumira se u jednom grizu, kojeg čine svi slojevi. Upravo zbog toga mi je taj grad jako proširio pogled na estetiku i način razmišljanja o prostoru.
Naravno, mnogi Berlin odmah povezuju s klubingom, ali ta kultura zapravo je donijela puno više od noćnog života. Donijela je jednu vrstu otvorenosti i slobode koja se prelijeva i u dnevni život, u umjetnost, dizajn i način na koji ljudi stvaraju. Kroz takva poznanstva upoznaješ ljude iz raznih kreativnih područja i počinješ drugačije gledati na stvari oko sebe.
Tamo sam počeo drugačije promatrati materijale i prostore, dijelom kroz studij, ali i kroz svakodnevni život. Počinješ primjećivati brendove, dizajn proizvoda i način na koji su predmeti oblikovani. Sjećam se da mi tada nije bilo jasno kako jedna drvena stolica može koštati 1400 eura, činilo mi se potpuno nedostižno. Tek kasnije počneš razumjeti proces, ideju i vrijednost koja stoji iza takvog proizvoda.
Berlin mi je, na neki način, otvorio sva osjetila za dizajn. Naučio me gledati prostor iz više kutova i prepoznati estetiku koja mi je bliska. I upravo je taj pogled kasnije snažno utjecao na način na koji danas pristupam dizajnu i na ono što biram unijeti u svijet Sobe.
Kako je zapravo izgledao sam početak? Je li Soba krenula kao jasna vizija ili više kao eksperiment koji je s vremenom narastao?
Na ovo pitanje sam kroz godine dao dosta odgovora, ali možda je najiskrenije reći da je početak bio zapravo vrlo jednostavan. Bio sam u procesu povratka u Hrvatsku, kao sretni povratnik iz Berlina, s idejom da pokušam stvoriti nešto svoje.
Ideja za Sobu nastala je kroz puno razgovora s bliskim ljudima. U jednom trenutku čak smo razmišljali da projekt bude više orijentiran na stationery i uredske predmete, nešto poput male boutique trgovine s pažljivo odabranim stvarima za radni prostor. Ali vrlo brzo sam shvatio da me takva ideja zapravo ograničava asortimanom.
Vizija je postojala od početka, ali naravno da se kroz prve godine puno toga razvijalo u hodu. Eksperimentirao sam, istraživao i tražio novi ritam rada.
Krenuli smo (Soba je krenula) s manjim predmetima i polako širili svijet Sobe u veće predmete i opremu za interijere.
U tom razdoblju mi je bilo važno povezati različite dijelove dizajnerskog svijeta, od hladne Finske do tada meni vrlo zanimljive izraelske scene. Tako su u Sobi po prvi put u Hrvatskoj predstavljeni brendovi poput Hetkinen iz Finske ili ABS Objects iz Tel Aviva. Neki od njih su i danas dio Sobe, samo u jednoj tišoj, kako je volim zvati, Soba soft objects sferi.
Pokrenuo si projekt u razdoblju kad smo svi više vremena provodili doma. Je li te baš to natjeralo da razmišljaš o domu kao o nečemu puno važnijem od „četiri zida“?
Da, apsolutno. Zapravo, sve što sam radio do tog trenutka, od akademskog obrazovanja, ljudi kojima sam se okružio pa do iskustava i projekata na kojima sam radio u Berlinu, već me nekako prirodno vodilo u tom smjeru. Bilo mi je sasvim jasno da ću ostati u svijetu dizajna.
U Berlinu sam, između ostalog, radio i s brendom Formel A, gdje me onboardao arhitekt Sigurd Larsen.
Kroz taj rad razvilo se i jedno lijepo prijateljstvo koje traje još danas. Sve te okolnosti nekako su me prirodno vodile prema onome čime se danas bavim.
Ne bih rekao da je pandemija odjednom natjerala ljude da razmišljaju o domu kao o nečemu važnijem, više je samo pojačala nešto što je već postojalo. Kada smo svi bili zatvoreni između četiri zida, odjednom postaneš jako svjestan prostora i predmeta koji te okružuju. Shvatiš da te oni ili usrećuju ili ti jednostavno ne znače ništa.
To je bilo razdoblje kada smo svi dugo gledali vlastite sofe, prebojavali zidove, mijenjali raspored stanova i počeli doživljavati vlastiti dom kao neku vrstu open canvasa koji se razvija zajedno s nama.
Zanimljivo je i da je Soba zapravo prvo „lansirana u svemir“ kao online shop, upravo zbog pandemije i tog vremena bez fizičkog kontakta. A tek kasnije smo je, na neki način, spustili na zemlju, iz digitalnog svijeta u fizički prostor.
Kad danas pogledaš unatrag, koji je bio najteži, a koji najljepši dio tog početka?
Definitivno najteži dio bio je susret s administracijom, birokracijom i cijelim okvirom poduzetništva kao takvog. Prikupljanje svih papira, otvaranje prvog obrta i ulazak u taj svijet gdje odjednom moraš razumjeti puno novih termina i procedura. To je bio jedan potpuno novi jezik.
S druge strane, neke stvari su mi ipak bile poznate iz iskustva, način na koji projekti funkcioniraju, logistika, rad s klijentima. Ono što je bilo posebno izazovno je razumjeti kako sve to funkcionira u našem kontekstu, u Hrvatskoj i regiji. Ovdje su rokovi često nešto što postoji na papiru, ali se lako pomiče, dok su u nekim uređenijim sustavima puno precizniji. Tamo često možeš gotovo u sat znati kada će nešto stići. Ali uz sve to, najljepši dio su definitivno bili prvi stvarni trenuci projekta.
Zatim su došli i prvi veći projekti, opremanje nekoliko kuća na Jadranu, gdje odjednom moraš razmišljati i logistički i kreativno. Kako sve to organizirati, koordinirati s klijentima, arhitektima i drugim profesionalcima.
Poseban trenutak bio je i kada se Soba iz online svijeta „spustila na zemlju“ i kada smo otvorili naš by-appointment showroom koji dijelimo s kolegama iz studija NON Arhitekture. Za mene je to bila lijepa sinergija, arhitekti koji stvaraju ozbiljne prostorne projekte i ostavljaju svoj footprint u arhitekturi, a mi kroz Sobu na neki način ostavljamo trag kroz opremanje interijera istih.
Čini mi se da kod tebe dizajn nikad nije samo estetika. Što za tebe znači „dobar prostor“, kako znaš da je nešto stvarno uspjelo?
Danas vrlo često prvo vidimo prostor online na Instagramu, portalima ili negdje drugdje. Vidimo fotografiju i pomislimo: wow, ovo izgleda dobro. Ali pravi test dolazi tek kada u taj prostor stvarno uđeš.
Tada se mora dogoditi spoj svega. Sva osjetila moraju raditi zajedno. Nije dovoljno da su boje lijepe ili da su komadi dizajna dobro odabrani. Tu je i miris prostora, temperatura, svjetlo, zvuk, pa čak i glazba. Tu su proporcije prostora, način na koji se krećeš kroz njega, materijali koje dodiruješ. Sve to zajedno stvara atmosferu.
Uvijek se vodim time da su najbolji prostori oni kojih se sjećaš. Ponekad sam u nekom prostoru proveo samo sat ili dva, ali ga i danas mogu gotovo nacrtati tlocrt iz sjećanja jer je bio toliko dobro „napravljen„. Jednostavno sam se dobro osjećao u njemu.
Mislim da su takve prostore često stvarali arhitekti koji su prostoru pristupali ozbiljno i promišljeno. Danas, uz sve alate i brze platforme koje imamo, ponekad se ta disciplina malo razvodni, ali dobar prostor i dalje dolazi iz promišljanja, znanja i osjećaja za materijalnost i proporcije.
A kad govorimo o projektima koje radimo, uspjeh za mene počinje slušanjem. Slušanjem investitora i razumijevanjem onoga što oni zapravo žele. Naravno da budžeti postoje i da su realnost svakog projekta, ali važno je biti iskren oko toga što je moguće, a što nije.
Ni investitora, ni nas. Zato je puno važnije od početka postaviti jasna očekivanja i graditi prostor koji ima integritet. Na kraju, dobar prostor je onaj u kojem se ljudi osjećaju dobro, i u koji se žele vratiti.
Kad biraš brendove i komade za Sobu, vodiš li se više intuicijom ili strategijom? Imaš li onaj gut feeling koji ti kaže: „ovo je to“?
Rekao bih da je to kombinacija intuicije i strategije. Jednom sam u jednom intervjuu spomenuo da selekcija brendova za Sobu predstavlja proces koji zna potrajati.
Naravno da postoji taj prvi trenutak, vidiš nešto i jednostavno klikneš na prvu. Ali to klikanje je tek početak. Nakon toga dolazi istraživanje. Jer lijepe stvari ponekad mogu imati i ružnu pozadinu, od neautentične proizvodnje do loših poslovnih praksi ili replika. Tu moramo biti jako pažljivi.
Nakon tog prvog instinkta dolazi strategija i dublje razumijevanje brenda.
Zanimljivo je da dugovječnost brenda meni zapravo nije presudan kriterij. Puno ljudi i dalje razmišlja u kategorijama „heritage brenda“ koji postoji 100 ili 200 godina, ali za mene to samo po sebi ne znači nužno kvalitetu.
Važnije mi je da je brend autentičan, da ima svoj jasan identitet i da iza njega stoji stvarna ideja i dizajnerska misao. Naravno da je lijepo kada neki brend ima dugu povijest, ali jednako je važno otvoriti prostor novim imenima i novim energijama u dizajnu. Upravo ta kombinacija, novih i etabliranih brendova, čini svijet dizajna zanimljivim.
Na kraju dana, rekao bih da je to uvijek balans. Malo gut feeling, malo strategija.
Često surađuješ sa skandinavskim i japanskim brendovima. Što te kod tih kultura najviše inspirira? Minimalizam, funkcionalnost ili neka dublja filozofija življenja?
Razlog zašto često radim sa skandinavskim, a dijelom i japanskim brendovima zapravo je vrlo jednostavan, s njima sam uvijek imao najlakšu i najiskreniju komunikaciju.
Njihova estetika mi je osobno vrlo bliska, ali još važniji mi je njihov odnos prema predmetima. Način na koji pristupaju materijalima, funkciji i dugovječnosti proizvoda.
U tim kulturama predmeti nisu samo stvari koje koristiš. Oni imaju vrijednost i često se na njih gleda gotovo kao na male investicijske komade. Na primjer, stolac se može promatrati s istim poštovanjem kao što se netko odnosi prema luksuznom ručnom satu.
To mi je uvijek bilo zanimljivo i inspirativno. Kod nas se taj odnos prema predmetima tek počinje razvijati, ali vjerujem da će s vremenom postati sve prisutniji. Nedavno sam rekao jednu rečenicu koja to možda dobro opisuje: Nije zlato sve što sjaji, vrijednost se ponekad skriva i u dobro dizajniranom komadu namještaja.
Kako klijentima objašnjavaš da dizajn nije luksuz, nego nešto što direktno utječe na kvalitetu svakodnevice?
Realno, mi kao ljudi živimo – boravimo u raznim prostorima svakodnevno. Negdje se vraćamo nakon posla, boravimo u svojim domovima, sjedimo na „nekim„ stolicama, ležimo na „nekim„ sofama, palimo svjetla, jedemo za stolom i spavamo u krevetu. Sve su to predmeti i prostori koji direktno utječu na našu svakodnevicu.
Zato dizajn za mene nije luksuz, nego dio kvalitete života. Pitanje je samo jesmo li spremni uložiti u nešto što je kvalitetnije i što će trajati duže, zajedno s idejom i autorskim radom koji stoji iza toga. Ili smo skloniji brzim rješenjima pa svjesno kupujemo nešto što ćemo za godinu ili dvije morati zamijeniti.
Naravno, dizajn ponekad može biti i simbol statusa. To postoji u svim područjima, u automobilima, modi, nakitu, pa tako i u svijetu product dizajna. Kada vidiš, primjerice, stolac Fritz Hansena, jasno ti je da je netko odlučio uložiti u kvalitetan komad.
Ali za mene status nije u prenaglašenim logotipima ili površnom pokazivanju luksuza. Pravi status je u autentičnom dizajnu, u predmetima koji imaju ideju, kvalitetu i integritet.
Showroom si uredio kao stan, a ne kao trgovinu. Zašto ti je bilo važno da ljudi uđu i osjete se kao kod kuće, a ne kao da su u shoppingu?
Prostor zapravo nije zamišljen kao klasična trgovina, nego kao kurirani interijer koji pokazuje kako bismo mi složili jedan dom. Nalazimo se u građanskom stanu, ali način na koji je prostor osmišljen omogućuje ljudima da vide kako bi predmeti mogli funkcionirati zajedno u stvarnom životnom prostoru.
Klasične trgovine često funkcioniraju drugačije: u nizu je složen niz stolica, nekoliko sofa, iza njih par lampi, sve vrlo katalogizirano i postavljeno gotovo scenografski i bez duše. Mi to nismo željeli. Htjeli smo prostor koji izgleda prirodno i životno. Takav pristup ljudima odmah olakšava da zamisle kako bi ti predmeti mogli izgledati u njihovim vlastitim domovima.
Važno mi je i nešto drugo, odnos s ljudima koji dolaze. Kada netko dođe u Sobu, on nam zapravo poklanja svoje vrijeme. I zato smatram da je na nama da mu damo isto to zauzvrat. Ljudi kod nas nisu samo prolaznici, nego osobe s imenom i prezimenom koje dolaze s konkretnim pitanjima, idejama ili projektima.
Zato kod nas nema tog klasičnog, brzog shoppinga. Rekao bih da je to više slow shopping ili pak thoughtful shopping.
Kako izgleda tipičan razgovor s nekim tko ti dođe po savjet? Krećete li od tlocrta ili od pitanja tipa: „Kako želiš živjeti u tom prostoru?“
Postoje zapravo dva tipa situacija. Prva je kada klijenti već imaju gotov projekt, znači da su već radili s arhitektom ili dizajnerom interijera i dolaze kod nas po sugestije za određene komade namještaja. Nekad su ti komadi već definirani u troškovniku, a nekad zajedno s klijentima tražimo rješenja.
Tada s njima prolazimo cijeli proces odabira gotove opreme i komadnog namještaja, od većih komada poput sofa, stolova ili stolica pa sve do sitnih detalja kao što su svijećnjaci, vaze ili mali predmeti koji na kraju zaokruže prostor.
Druga situacija je kada Soba sudjeluje u projektu od samog početka. Tada radimo zajedno s arhitektima i dizajnerima interijera, i proces je puno dublji. Sjedimo za istim stolom, zajedno biramo materijale i pazimo kako se oni međusobno slažu i kako odgovaraju prostoru i njegovoj namjeni.
Uvijek se vraćamo na isto pitanje: kakav osjećaj taj prostor treba imati.
Na sličan način pristupamo i privatnim klijentima. Čak i kada netko dođe samo po jedan svijećnjak, zapravo razgovaramo o cijelom domu. Jer taj svijećnjak rijetko je samo jedan predmet , on postaje dio nečijeg doma i prostora koji će se s vremenom mijenjati i rasti.
Važno mi je da postoji ljudska komunikacija i povjerenje. Jer kada se to dogodi, ljudi znaju gdje se mogu vratiti kada ponovno budu uređivali svoj prostor.
Koliko je izazovno istovremeno biti kreativac i poduzetnik? Osjećaš li se više kao dizajner ili kao netko tko vodi biznis?
Sve više se osjećam kao kreativni poduzetnik. U našem okruženju, s puno birokracije i administracije, moraš biti prilično kreativan da bi uopće razumio i navigirao sve te procese.
Logistika, papirologija i administracija možda na papiru izgledaju jednostavno, ali u praksi traže dosta snalažljivosti. Srećom, tu su i ljudi koji su dio tog procesa , računovodstvo i drugi stručnjaci koji nam pomažu da taj dio posla funkcionira kao po špagi.
S druge strane, postoji i taj poduzetnički dio mene koji ide na sastanke, razgovara s investitorima i predstavlja Sobu. Iako Soba možda na prvi pogled djeluje kao mala, kroz godine smo sudjelovali u opremanju raznih hotela i većih projekata u Zagrebu i Hrvatskoj. I naravno, cilj je nastaviti rasti u tom smjeru. Ali ono što me zapravo pokreće i dalje je kreativni dio.
Danas radim gotovo isto , samo što sada preslagujem cijele prostore. Uvijek razmišljam kako se prostor može promijeniti kroz svjetlo, godišnje doba, atmosferu ili jednostavno kroz novi raspored predmeta.
Postoji li neka lekcija ili „hladan tuš“ koji te poduzetništvo naučilo, a za koji bi volio da si ga znao na početku?
U poslu moraš biti čvrst , emocije su dio tebe, ali odluke moraju biti jasne. Ja sam po prirodi prilično emotivna osoba, pa sam na početku možda neke stvari doživljavao osobnije nego što je trebalo. S vremenom naučiš da emocije jesu dio tebe, ali da poslovne odluke ipak moraš donositi jasno i racionalno.
Naravno, lijepo je vjerovati da je ovo svijet u kojem svi možemo surađivati i biti kolege, i često to zaista jest tako. Ali business je ipak drugačija dinamika i važno je ostati fokusiran na vlastiti razvoj i smjer u kojem želiš ići.
Druga važna stvar je strpljenje. Puno stvari ne ide onako kako si ih zamislio na početku. Vizije se često sudare s realnošću i tada ih moraš prilagoditi. Ali upravo u tom procesu najviše naučiš, o poslu, o ljudima i o sebi.
Kad razmišljaš o budućnosti, gdje vidiš Sobu, a gdje sebe osobno? Što te još uvijek gura naprijed i daje ti onaj početnički entuzijazam?
Baš sam nedavno u jednom razgovoru s kolegama rekao nešto što me nasmijalo, ali u tome ima i istine. Volio bih da jednog dana, kad ja budem star i možda više ne budem mogao voditi Sobu kao danas, ta priča ostane u obitelji. Hoće li to biti nećak ili netko drugi iz obiteljskog kruga, to ćemo tek vidjeti.
Kod privatnih poduzetnika pojam mirovine ionako postoji više na papiru nego u stvarnosti.
Što se tiče same Sobe, prirodno nastavljamo rasti kroz projekte interijera, posebno u hospitality sektoru. Već sada imamo projekte i suradnje koje se polako šire i izvan Hrvatske, neke stvari već su dotaknule mjesta poput Beča, a čak i New Yorka.
Gradimo suradnje na novim projektima, posebno u području HoReCa projekata, hotela, restorana i kafića. U posljednjih nekoliko godina pokazali smo da Soba može biti pouzdan partner na većim i zahtjevnijim projektima s ozbiljnim investitorima, i upravo u tom smjeru nastavljamo dalje.
A što se mene osobno tiče, entuzijazam zapravo nikada nije nestao. I dalje me pokreće ista znatiželja i isti onaj osjećaj stvaranja.
Na neki način sve se vraća na početak , od dječaka koji je slagao Lego kocke i preslagivao svoju sobu do danas, kada kroz Sobu sudjelujemo u stvaranju mnogih interijera i projekata.
