Prije gotovo 10 godina Marija Barbarić došla je na ideju o kreiranju personaliziranih knjiga uspomena. Njezina tada još vrlo mala djeca dobila su na poklon nekoliko radosnica koje su, kaže Marija, bile generičke. No, ona je imala silnu potrebu sačuvati uspomene na njihove prve trenutke. Pritom je znala i da u suprugovoj tiskari stoji jedan stroj za zlatotisak koji se baš i ne koristi i tako se rodila ideja o kreiranju personaliziranih knjiga uspomena.
Prvo je krenula s onima za vlastitu djecu, a onda i prijatelje i uskoro proširila posao. Danas kreira razne knjige uspomena. Među njima su radosnice, prigodni albumi za krštenja, vjenčanja, djevojačke proslave i još štošta. I sve je moguće personalizirati.
“Jednostavno mi je došlo s vremenom da bih mogla takvo nešto raditi. S tim da sam ziheraš i ne bacam se na glavu u nešto. Prvo u slobodno vrijeme slažem neke kockice i mozgam, pa onda napravim soft launch svoje ideje. I ako se primi – primim se i ja toga,” kazala nam je Marija o svojoj odluci da se posveti poduzetništvu.
Koji su bili prvi koraci koje je poduzela na putu do vlastitog brenda, koje greške pamti i zašto joj je važan individual pristup, ispričala je u intervjuu za MALI VELIKI.
Ideja za pokretanje LovePrinta rodila se iz tvoje potrebe da u nekom osuvremenjenom obliku sačuvaš uspomene na odrastanje svoje djece. Pretpostavljam da je prva knjiga uspomena bila izrađena upravo za njih. Kako je izgledao taj proces?
To mi je jedna od dražih tema. Muž je imao firmu koja se bavila, između ostalog, i tiskom. U firmi su imali fantastičan, skupi i tada jedinstven stroj za zlatotisak koji je više stajao nego radio. U isto vrijeme sam imala prvo dijete pored sebe i drugo na putu, malac kapitalac je dobio par radosnica, a sve su bile… generičke. Bezveze. Mene već tada nije zanimalo je li jeo 7 ili 8 puta dnevno, koji su bili intervali spavanja itd. To sam zapisivala u neku bilježnicu kako bih pratila ritam spavanja/hranjenja kad je trebalo i više nikad ih nisam pogledala. ALI one male stvari koje su toliko velike da ti se urežu u svaki atom tvog tijela… uh. To sam željela sačuvati.
Da stavim stvari u perspektivu, sin sad ima 13 godina, 187 cm i kao da je prije 100 godina bio beba. No, kad uzmemo tu radosnicu u ruke, ja obavezno plačem, on se prisjeća nekih stvari, smijemo se i vratimo barem malo u te dane. Njegov prvi korak uz mene, prvo putovanje, prva kašica… Ja kao majka vidim to kao čistu privilegiju da od svih koraka koje će napraviti u svom životu, ja sam mu pomogla da napravi prvi. Otvorila sam mu svjetonazore o hrani, putovanjima, prijateljstvima, glazbi… Lista je beskonačna. Mi kao roditelji smo pomogli postaviti temelje malim bićima koja su potpuno drugačiji karakter od nas, i od nas će ići u svijet, utjecati na njega, sudjelovati u njegovoj promjeni.
Željela sam da imaju THE knjigu koja će zapisati sve njihove trenutke, i da imaju vječni podsjetnik da su bili voljeni. Sretna, voljena djeca će postati takvi ljudi. Kao takvi će i dalje nositi svoj trajan trag ljubavi i u tuđe živote. Zato je naš moto “trajan trag ljubavi” – u našim knjigama (koje imaju doživotnu garanciju na korice), svim ostalim proizvodima, ali i u ljudima koji će čuvati svoje najdragocjenije trenutke u našim čuvarima uspomena.
A kad si shvatila da bi takav proizvod mogao biti zanimljiv i drugim ljudima i odvažila se pokrenuti vlastitu proizvodnju?
Iz gore opširnog opisa se može vidjeti zašto sam svojim klincima napravila njihove radosnice, koje su bile jako basic i mojih wordovski napisanih listova. I nakon što su me dečki tehničari uvjeravali da su moje ideje skoro pa neostvarive, muž je intervenirao i sjeo sa mnom nakon posla, poigrali smo se s postavkama i uspjeli kreirati prvu personaliziranu koricu! To mu je bila velika pogreška jer tim postupkom se zauvijek upisao kao moj wingman i više nikad se nije uspio izvući.
Ono što je meni i dalje fantastično je da mi se lampica upalila tek kad je najbolja frendica rekla kako je super i ako joj mogu napraviti za njene klince. Tada su i ostali počeli pitati gdje se to može nabaviti, zbog čega smo napravili istraživanje tržišta i postigli skoro pa nemoguće – osmišljen potpuno novi proizvod.
Da naglasim i ponovim – u to vrijeme apsolutno nitko nije radio srebrom ili zlatom personalizirane radosnice/fotoalbume, i da se mogao pritom birati dizajn za svaki book pojedinačno. Imala sam tu privilegiju vremena nezasićenosti društvenih mreža, inovativnog proizvoda i mogućnosti da ispričam svoju priču kako ju ja osjećam.
Što ti je sve, od dizajna preko papira do tiskare, pritom bilo potrebno? Je li bilo teško sve to istražiti i pronaći odgovarajuće sirovine i suradnike?
Moram priznati da je ovaj dio za mene bio jednostavan. Naime, uz taj stroj je išla samo jedna vrsta korica – i to je ova ista koju još koristimo, s doživotnom garancijom i patentiranim uvezom. Sve ostale koje su se naknadno pojavile nisu zadovoljavale naše kriterije kvalitete. Tako smo suzili pretragu i za papir, u obzir je dolazio samo premium mat deblji papir jer ne podnosim sjajne papire na kojima se svaka olovka zapacka i lakše se lome čestim listanjem. U startu sam imala ideju da je to jedna od rijetkih stvari koje će netko čuvati desetljećima, stoga nema mjesta lošim materijalima. Nikad nije bila opcija da se izabere nešto subjektivno ljepše, a lošije kvalitete. Također priča o bijelim koricama sa srebrnim ili zlatnim otiskom savršeno odražava naš cilj i misiju – bezvremenski izgled i vječnu klasiku.
Ovaj dio pronalaska materijala je suprug preuzeo na sebe jer u industriji tiska nema nikog stručnijeg od njega, te se na tom području konstantno educira. Tada smo angažirali za slaganje prvih verzija radosnice grafičku dizajnericu Anu Beljan, koja se preselila u Švicarsku, no nama je još uvijek važan kotačić u pokretanju svega.
Koliki tim zaposlenika i suradnika radi na LovePrint proizvodima?
Ovo pitanje mi izaziva toliku radost da to ne mogu pretočiti u riječi. Najviše sam ponosna na ekipu oko nas. Suprug je tu na prvom mjestu, potpuni sam antitalent za kalkulacije i ja bih radila za osmijehe, koliko god naivno zvučalo, a svi znamo da se od toga ne može živjeti ni rasti. On vodi nabavu, investicije, kalkulacije i sl. Ukratko – sve ono skupo i bitno. 🙂 Uz njega za računovodstveni dio je zaslužen računovođa Mario Petrović, tako da sam se preporodila otkad ne brinem o tom dijelu. URA, IRA, radni nalozi, ponude, računi… moja kreativna duša je umirala dok me nisu spasili od toga. Nakon njih krećemo na kreativne snage.
Naša mlada dizajnerica Gabrijela Tomas je dašak mladosti, kreativnosti, svježine i estetike koja nam je došla u tim u najboljem trenu. I često kad me odnesu svakodnevni poslovi ona me vrati na moju srž, a to je osmišljavanje novih proizvoda te poboljšavanje postojećih. Sretni smo što smo nedavno našli i našu marketing zvjerku Irmu Vargić, i iako mi većina toga što priča zvuči kao kineski, vidim da je majstor svog zvanja te joj po stručnosti nema ravne. Sretni smo što imamo takvo pojačanje u LovePrintu i veselimo se svemu što će nam ona otkriti i upgradeati! LovePrint je uvijek živa materija i nikad ne mirujemo, svaki dan napravimo nešto da budemo bolji, nikad se ne zatvaramo isključivo u prodaju nego razmišljamo što još možemo napraviti za svoje klijente. Ljudi često misle da komuniciraju sa mnom u inboxu no to je naša Jana Ljubić i to jako puno govori o njoj. Svakome pristupa osobno, ljubazno, temeljito te svi imaju osjećaj da su s osobom koja je sve kreirala. Nakon pola desetljeća s nama, definitivno možemo reći da je među ljudima koji su izgradili LovePrint.
I na kraju dolazimo do mog fantastičnog tria, tri studija/agencije koje nema svijet i koji su mi takva inspiracija da uistinu ne znam što bih bez njih. Karlo Jelić (studio Senzacija) je zadužen za naš nedavno predstavljeni rebranding, vrhunski glavni video našeg webshopa te hrpe odličnih fotki i videa. Trenutno je u fazi osmišljavanja naših novih proizvoda koji će ponovno biti nešto potpuno novo i fantastično. Ana Jurić iz studija A na kvadrat nam vodi društvene mreže, kreira najljepši content i obožavam naše sastanke na kojima mozgamo o svemu zajedno, planiramo objave i fotografiranja. Ukratko ona je zadužena za sve što vidite i čitate – a to je puno lijepog sadržaja.
Sve ovo nikad ne bih postigla sama.
Za kraj ostavljam Marinu Rendulić iz studija Numero5, koja je uz nas godinama kao art director i to najgenijalniji ikad. Već 15 godina sam u privatnom poduzetništvu, susrela sam se s mnogim fotografima, kreativcima i marketingašima, a ona je jedina sve to u jednom, i još više od toga. Njeno promišljanje o kampanji uključuje i praćenje knjige standarda, kome se obraćamo, visoke estetske kriterije… Zaokružuje sve aspekte, te je kreativno i estetski uvijek korak ispred drugih.
Nikad nisam htjela sebe stavljati na stranicu ili u intervjue. Jer kao što se vidi, LovePrint je mjesto na kojem se ujedinjuju vrhunski kreativci. Redom su to sve mladi ambiciozni ljudi koji razumiju moju ideju i viziju. I sve ovo nikad ne bih postigla sama. Zato nisam mogla samo nabrojati koliko nas je jer svatko od navedenih je dio duše i srži LovePrinta. Radila sam dugo sama puno toga, no jednom mora čovjek sebe i posao shvatiti ozbiljno te mu dopustiti da raste. Nešto kao kad djetetu dođe vrijeme da krene u vrtić/školu. Potrebna su tuđa znanja i iskustva da bi procvjetalo.
A kakve sve proizvode trenutačno proizvodite?
Što se tiče proizvoda koje proizvodimo – nemate vi prigodu za koju mi nemamo album. Čuvari uspomena za bilo koji od sakramenata, GuestBook, album za djevojačku, radosnice, MemoryBox kutije za čuvanje uspomena… Najbolje da bacite pogled na naš web, a ako vam se nešto svidi možete odmah i naručiti. Unutar weba imamo integriran konfigurator u kojem možete na željenom proizvodu sami složiti svoj dizajn.
LovePrint se nekoć zvao Mademoiselle. Zašto si se odlučila na promjenu imena i je li to bilo izazovno provesti?
Priču o početku sam ispričala gore, a njen pravni nastavak je bio: “Ma otvorit ću samo paušalni obrt. To je najbolja opcija, ipak sam ja jedna. Bit će super ako si zaradim za plaću i rješavam sve troškove poslovanja.” Obrt je dobio službeni naziv po nadimcima moje djece. No to je bilo nepamtljivo i bez značenja za naziv na društvenim mrežama. Pa sam krenula pod drugim nadimkom moje kćeri, a to je Mademoiselle. Od rođenja je bila sva fina, nježna. Kao da ju je netko izvadio iz starih francuskih filmova i stavio meni u ruke.
Još jedan razlog za to je jer sam se nadala da će me vidjeti i doživjeti jednog dana. Krenula sam kao žena s malom djecom i stvorila nešto svoje. Nešto ljudima nepojmljivo i nepoznato, što nitko tada nije radio. I gdje su me više gledali s podsmijehom i čekanjem kad ću se prestati igrati i početi raditi nešto “stvarno”. Ili jednostavno ostati doma s djecom. Tu se vraćamo na moje početke i odgoj da je rad nešto divno. Opcija da ne radim nikad nije bila opcija. Možemo reći da je to bio jedan svojevrsni hommage odnosu majke i kćeri. Svemu što im prenosimo i što ih želimo naučiti.
Gledali su me s podsmijehom i čekanjem kad ću se prestati igrati i početi raditi nešto “stvarno”. Ili jednostavno ostati doma s djecom.
Posao je rastao (i svake godine nastavljamo rasti, bez iznimke), te sam došla do točke da je Mademoiselle riječ koju svi ne znaju ni napisati ni izgovoriti. LovePrint mi je samo sinuo. LOVE – zbog ljubavi koju osjećamo prema nama bliskim ljudima. I ne samo prema djeci jer naši albumi se daruju i parovima. Radili smo ih za 40. godišnjice braka, 18. ili 50. rođendane. No tu je PRINT – naša ljubav prema svemu tiskanom, fizičkom, što nam pomaže da se i tuđe ljubavi sačuvaju. Nije bilo nimalo izazovno jer kad dođe smislen trenutak za nešto, sklona sam provođenju bez puno preispitivanja. Tako da je obrt bio ugašen, a LovePrint d.o.o. otvoren na moj rođendan 2018. (također na taj datum sam otvorila obrt par godina prije i ove godine smo pustili novi webshop). Nikad nisam voljela svoje rođendane, no sad ih obilježavam s takvim milestone pomacima.
Koji je najbolji dio tvog posla?
Rad s klijentima. Rad s cijelom gore nabrojanom LovePrint ekipom. Rad s klijentima. Mimoze (cuga, ne cvijeće) petkom u uredu. Rad s klijentima. Mogućnost dovođenja djece na radno mjesto. Rad s klijentima. Odluka da neću biti kreten od šefa (čak i ne volim tu riječ). Nego da ćemo biti ležerna ekipa koja jako ozbiljno shvaća ovo što radimo. Emocije i uspomene su jako ozbiljne, jer one ostaju i da sve ostalo nam nestane u sekundi. I da ne zaboravim – rad s klijentima. 🙂
Obožavam i cijenim sve naše klijente, uvijek kažem da su kod nas creme de la creme ljudi. Naša estetika je promišljena i stvorena da traje. Ljudi koji nas odaberu su redom oni koji imaju oko za lijepe stvari. Oni raspoznaju dobar dizajn naspram prolaznog kiča, ne gomilaju brdo svega nego su izbirljivi za sebe i one koje vole.
A najteži?
Najteži mi je bio jedan trenutak na kojem sam već dugo zahvalna, a koji je zapravo strašno glup. Sjećam se da sam sjedila s tatom na hitnom prijemu bolnice Sveti duh. Tada je već bio u terminalnoj fazi, a jedna klijentica mi je poslala poruku. Naletjela je na naše kopije i javila nam kako bismo mogli odreagirati. Ona im je odmah dala jedinicu i poslala komentar. Pogledala sam poslani link, a tamo me zatekla radosnica. Na prvi letimični pogled kao naša no bez onog fine tuning dizajna. I to s tekstom koji sam ja napisala jednu predugu noć dok sam dojila kćer koja se borila sa spavanjem.
Moj izbor je da ja svoj autorski tekst stavljam na svoje korice ili u sadržaj. Kao što netko može tiskati i prodavati svoju knjigu. No da netko to besramno prepiše od riječi do riječi te se promovira mojim riječima i dizajnom je zaista tužno. Ugasila sam taj link, zahvalila se klijentici i rekla sama sebi da ne mogu kontrolirati tuđu želju za zaradom. No, da nikad neću biti takva.
Taj trenutak u čekaonici mi je paralelno pokazao da će uvijek biti ljudi kakva ja ne želim biti. A pojavilo ih se još x nakon toga – i da to u životu nije bitno. Još imam folder (prikupljen “za svaki slučaj” od strane odvjetnika koji se bavi takvim sporovima) sa svim zakonski relevantnim dokazima kršenja autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Jer ljudi nisu svjesni da sam sav sadržaj sama napisala i osmislila, valjda dokazujući onu “lopov misli da svi kradu”. Od tog dana u bolnici nikad nisam pogledala nijedan takav profil. Zaključila sam da je dovoljno što oni prate svaki naš pokret, no mene oni ne zanimaju. Taj folder je tu da se podsjetim da sam zaposlila puno više ljudi nego ih imam prijavljeno kod sebe u firmi. 🙂
Tržište je divno, živo i reaktivno, kad radiš kvalitetno i s ljubavlju ljudi to prepoznaju. Pogotovo pravi ljudi. One za koje možeš ponosno reći “To je naša klijentica!”. Nekad kad nam stigne narudžba s weba ili ju Jana unese u program i vidimo poznato ime, koje viđamo već 7, 8, 9 godina preplavi nas takva sreća i zahvalnost da si dovikujemo “Hej, jeste vidjeli, ajmeee zakon!”. Svaku narudžbu vidimo ne kao broj nego kao nečiju ljubav i sačuvane posebne trenutke. Ljudi moji, to je zaista velika stvar.
Kad radiš kvalitetno i s ljubavlju ljudi to prepoznaju.
S druge strane, onaj fizički najteži dio mog posla je iza mene. Mala djeca, često i bolesna, rad dok spavaju… A ja nisam spavala nikad, dok sam sama sve kuhala, prala, čistila, pisala sadržaje proizvoda, skicirala dizajn… Sreća je što sam rodila u dvadesetima pa me valjda ta akumulirana energija izvukla. Ne znam bih li to sada uspjela. Sad imam i boljih i lošijih dana. Ali kad dođe loš dan i krenem se preispitivati, maknem se i tim funkcionira kao da sam tamo. To je blagoslov, ali moj teško zasluženi blagoslov na koji sam jako ponosna.
Kako ti izgleda jedan običan dan?
Najdraži početak dana nije vezan za posao, ali me napuni energijom za dan. U koroni sam prestala trenirati (i dvije korone teško izgurala). I došla sam do faze kad sam se pitala hoću li se ikad više pokrenuti. Marko, the suprug, već godinama trenira 3-4 puta tjedno. I prije par mjeseci sam samo spremila stvari i rekla: “Idem i ja probati”. Mislila sam da ću taj dan i odustati. Ali od tada, odlazak u Dvoranu kod trenerice Eme Serenčeš me dignuo iz mrtvih. Tu energiju nisam osjetila ni u jednom sportu.
Tako da moje jutro kreće s espressom u 5:30, odlaskom na trening, brzim hodanjem doma. I do 8 sam spremna za ured. U onom brzom hodanju doma najčešće obavim usputnu nabavku na placu. A doma s klincima (koji sad imaju 11 i 13 godina) dogovorim plan za taj dan. Od malena im dajem razne taskove tako da su prilično samostalni i dogovorni. Poprilično su kul djeca, tako da što se njih tiče sada ubirem plodove svog rada i truda.
A kako izgleda dan na poslu?
Na poslu nemam fiksni raspored. Uvijek se trudim da dio vremena ode na redizajn postojećih proizvoda (upravo dovršavamo novi planer vjenčanja koji će ponovno biti bomba i drugačiji od svih ostalih), planiranje predstojećih kampanja (trenutno je to jesenski i blagdanski shooting gdje Ana ima sve konce u rukama pa je sve ugodno planiranje), komunikacija s dobavljačima, te sastanci koji su u ovo doba godine najviše vezane za naš B2B brend JUKO.
JUKO je sestrinska firma. Unutar nje radimo vrhunski promo i merch sadržaj za sve od lifestyle coacheva, velikih korporacija, odvjetničkih ureda do medicinskih ordinacija i informatičkih jednoroga. Naša ljubav prema dizajnu i kvaliteti je morala naći i poslovnu primjenu. U tom smo segmentu primijetili veliki zamor, jednoličnost i kvantitetu ispred kvalitete. A to je nešto što ja ne mogu gledati. 🙂
Nakon posla jurim doma, te je ostatak dana posvećen klincima, njihovom razvoženju po aktivnostima i svim ostalim sitnicama koje je potrebno obaviti kako bi sve funkcioniralo. Dva dana bez treninga ujutro sve je isto samo što popijem dva espressa ujutro i idem pješke do ureda. Znam, nije filmski život ali je zabavan.
Koja je nepravedna prednost koju LovePrint ima?
Ja. Ja sam nepravedna prednost koju LovePrint ima. 🙂 Marija od prije 5 ili 10 godina bi prije umrla nego ovo rekla. No supersila Marina Rendulić me je par puta “stresla”. Rekla mi je da stanem, saberem se i pogledam sve što sam napravila. Neki to ne mogu ni s neograničenim budžetom i idealnim uvjetima. S godinama dolazi i mudrost, uz introspekciju, te sam naučila samu sebe potapšati po ramenu.
Postala sam ponosno svjesna da sam svaki sadržaj od planera vjenčanja do radosnice ja napisala. Da sam osmislila koncept LoveBooka – naše autorske knjige uspomena za parove (od upoznavanja do 1. godišnjice braka) i MilestoneBooka hibrid fotoalbuma i radosnice, čiji sadržaj vas usmjerava, ali ne opterećuje s previše detalja ako niste ljubitelj toga).
Djeca su me inspirirala i za albume za krštenje, pričest i krizmu. Najveći dio naših dizajna sam ja smislila i skicirala. Okružujem se uvijek fantastičnim ljudima koji su bolji, uspješniji, ljepši i pametniji od mene. Volim učiti od drugih, a u životu nisam osjetila ljubomoru ni na kog, samo upijam inspiraciju i iskustva.
Učim, putujemo, idem na sajmove koji nisu točno moje branše nego namjerno na druge tematike kako bih upila nadolazeću estetiku i našla neočekivanu inspiraciju. Najbitnije – konstantno na umu imam pitanje za koga mi radimo, što tim ljudima treba, kako možemo pomoći sačuvati trenutke, olakšati planiranje, organizirati uspomene i pritom biti jako lijep dodatak njihovim životnom prostoru.
Koje greške najviše pamtiš i što si iz njih naučila?
Kad god čujem da netko kreće u svoj biznis kažem ono što je bila moja najveća pogreška – nisam sebe shvaćala ozbiljno. Dream big, little one. 🙂 Nije logo prvi niti je naziv najbitniji, ja sam primjer da se to bez problema promijeni. Bitno je zamisliti radni proces i znati svoj maksimum, te u kojem trenu povećati tim. Bitno je imati posložene kalkulacije, dobavljače, plan rada. Sanjati veliko, ali ne očekivati čuda odmah u početku.
I ono najbitnije – nije novac prvi. Kome se obraćate, zašto, kako ćete vi njima uljepšati ili obogatiti život? Klijent nikada, ali NIKADA, ne smije biti broj i dobiti bezobrazan stav. U našem uredu se nikada nije smjela reći ružna riječ o klijentu, ni kada su malo zahtjevniji.
Moja najveća pogreška – nisam sebe shvaćala ozbiljno.
Parola: KuPlaNaPla. KUpci PLAćaju NAše PLAće. 🙂 Doslovno smo zahvalni na jednom klijentu kao na sto i jednom. Također, ako netko bude bezobrazan, nepošten, uvredljiv nakon što s vaše strane dobije isključivo ljubaznost i profesionalnost, blokirajte tu osobu za sve daljnje suradnje. Nema tog posla i novca koji su vrijedni vašeg dostojanstva.
I za kraj nabrajanja greški – naivan um i brz jezik. Zadržite svoje ideje za sebe. Već se dogodilo da nekim suradnicima kažemo neke ideje jer će nam u procesu trebati suradnja s njima. A oni požure, realiziraju ju i prave se blesavi. Sve ideje držim u svom timu, obitelji i s dvije najbolje prijateljice koje znam skoro 25 godina.
Što bi napravila drugačije da krećeš ispočetka?
Sve ovo iz prethodnog pitanja. 🙂
