Prije više od 30 godina Vjekoslav Bošnjak još kao student počeo je raditi kao nabavni rekviziter na Hrvatskoj radioteleviziji. Bio je odgovoran za rekvizitu tada vrlo bogatog dramskog programa HRT-a. Nabavljao je tako rekvizitu za Šorakov film “Vrijeme ratnika” (1991.), za Schmidtov “Božić u Beču” (1997.), za Matanićev prvijenac “Blagajnica hoće ići na more” (2000.) i zaljubio se u rad na setu. A onda je s godinama HRT počeo značajno smanjivati vlastitu filmsku produkciju. Budući da je rad na filmu i serijama jedino što ga je zanimalo, Vjeko je posao počeo tražiti izvan javne televizije.
“Kako sam se zaljubio u taj posao, počeo sam i sam kupovati stvari, a onda sam iz toga vidio neku financijsku korist” kaže nam. Rekvizite je polako skupljao, iznajmljivao kad je za to bilo prilike. Velika prekretnica dogodila se kad je shvatio da u Zagrebu, pa čak ni u Hrvatskoj, nije moguće unajmiti pet jednakih barskih stolova. S bivšim poslovnim partnerom kupio ih je 100 i počeo iznajmljivati. Uskoro si je mogao priuštiti davanje otkaza na HRT-u i potpuno posvećivanje vlastitom poslu. Posao su zajedno vodili gotovo 20 godina, a 2019. godine nakon sporazumnog razlaza. Vjeko se rekvizitom nastavio baviti samostalno, u vlastitom poduzeću koje je nazvao jednostavno – Rekviziteri.
Od tada je radio na velikim inozemnim projektima kao što je britanska serija “Hotel Portofino” (2022.), uspješnim domaćim serijama poput “Dnevnika velikog Perice” (2021.) koji je upravo završio sa snimanjem druge sezone, te filmovima među kojima je i kratki film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (2024.) Nebojše Slijepčevića koji je postao prvi hrvatski film u povijesti kojem je dodijeljena Zlatna palma na filmskom festivalu u Cannesu. Kako je prepoznao da je u maloj zemlji poput Hrvatske potreban biznis koji će se baviti najmom rekvizite, što je najteži dio tog posla i zašto svoj posao uspoređuje s onim jednog konobara, ispričao nam je u nastavku.
Tko su Rekviziteri?
Mi smo primarno firma koja se bavi rekvizitom za film, opremanje objekata za snimanje reklama, a isto tako i evenata, serija za televiziju.
Danas imate gotovo 2000 kvadrata skladišta ispunjenih rekvizitima. Kako je to uopće krenulo?
Krenulo je vrlo spontano. Ja sam počeo prikupljati stvari još kad sam radio na Televiziji kao rekviziter jer sam se zaljubio u taj posao, a onda sam s vremenom shvatio da bi tu moglo biti i nekakve financijske koristi.
U kojem trenutku si znao da je vrijeme za dati otkaz i potpuno se posvetiti vlastitom poslu?
Nisam baš naglo donio tu odluku. S troje djece i ženom bez posla nije bilo jednostavno, ali primarno me potaknulo to što je Televizija u jednom trenutku prestala raditi filmski program. A mene drugo nije zanimalo. Tome sad već ima oko 20 godina.
I koji je bio prvi korak nakon toga?
U početku smo tu operativno bili nas dvojica. Moj kolega Hrvoje Petelinšek koji je bio prvi zaposlenik dok sam ja još radio na Televiziji, a koji je danas direktor u Rekviziterima, i ja. Bio je tu i bivši partner koji nije bio u operativi, ali je vodio financije i papire. I onda smo polako krenuli s prvim poslovima. S obzirom na to da nismo imali novaca, prvo smo iznajmili kombi i snalazili se s privatnim autima. Rekvizitu smo držali po privatnim podrumima i tavanima, a prvi komercijalni prostor koji smo unajmili bila je neka bivša menza u Jadran filmu. Bio je to vrlo mali prostor, od oko 100 ili maksimalno 200 kvadrata.
Rekvizitu smo držali po privatnim podrumima i tavanima, a prvi komercijalni prostor koji smo unajmili bila je neka bivša menza u Jadran filmu.
Kako ste došli do prvih poslova?
Mi nismo nekakva ogromna industrija, svi se manje više poznajemo tako da su ti prvi poslovi išli preko poznanstava i zahvaljujući nekoj reputaciji koju sam do tada stekao. Sad je to već drugačije, danas za nas već zna popriličan broj ljudi.
Jeste li pritom imali neku strategiju rasta i daljnjih ulaganja? Kako ste tome pristupili?
Te stvari su se u principu događale spontano i prema osjećaju. S obzirom na tržište na kojem radimo, bilo bi teško raditi analize i formirati strategiju razvoja, ali smo uvijek imali određene ciljeve i pristupali stvarima korak po korak. Primjerice, jedno od prvih ulaganja koje smo napravili dogodilo se kad sam kroz posao i iskustvo na terenu prepoznao da u Zagrebu ne možete unajmiti pet istih barskih stolova. Odlučio sam ih kupiti 100 i to je bio super potez. Danas svaki catering ima 100 stolova, a tada ih u Zagrebu nije imao nitko osim nas. Tako da su se neke stvari jednostavno tako prirodno dešavale.
Koliko je danas veliko vaše skladište rekvizite? Koliko je zaposlenih?
Skladište u kojem smo trenutno u najmu ima oko 1700 kvadrata, a imamo i još jedno manje priručno skladište od oko 200 kvadrata i još uvijek nešto stvari po tavanima i privatnim objektima. Imamo 11 kombija raznih dimenzija i ukupno nas je 21.
Na koje sve načine, osim najma rekvizite, zarađujete?
Kroz najam vozila, naš rad, preuzimanje odgovornosti za projekt kompletne scenografije od samog izvođenja do pronalaska podizvođača, stolara, raznih majstora po potrebi za snimanja, malera, patinera, bilo što. Scenografija je kompleksno i široko zanimanje.
Odakle uopće sve dolazi novac za filmove i serije?
To jako varira. Recimo, domaća filmska produkcija je apsolutno naslonjena na Ministarstvo, odnosno na Hrvatski audiovizualni centar. Komercijalne televizije kao što su Nova TV ili RTL za financiranje proizvodnje serija koriste svoje odjele marketinga, strane produkcije za svoje filmove također, a za reklame ili evente novac uglavnom dolazi od brenda koji se njima promovira.
Koliki je omjer reklama, domaće i strane produkcije koje radite?
Ovisi od godine do godine, ali rekao bih da je u prosjeku to otprilike tu negdje. Ako mogu birati, ja uvijek radije radim domaće produkcije koje su često i manje plaćene, ali mi ih je nekako najdraže raditi. U principu je najteže raditi reklame. Reklamni spotovi uvijek su vezani za agencije koje traže visoku razinu produkcije, zahtjevi su teški, a rokovi kratki.
Raditi na setu težak je posao koji nema fiksno radno vrijeme. Kako zaposlenici to prihvaćaju? Odbija li ih to?
To je najteži dio posla. Radi se do kasno, jako puno vikenda, a to čak nije ni prepoznato na državnoj razini da bismo imali pravo na određena izuzeća. Kod nas je to problematično, a često jednostavno nemamo izbora. Puno puta morate snimati vikendom jer primjerice u neku javnu ustanovu ne možete ući preko tjedna dok ljudi ondje rade. To je teško balansirati. Da bi radio ovaj posao stvarno ga moraš voljeti tako da najčešće opstaju oni koji na njega tako i gledaju. Tko taj posao počne raditi zbog novca bolje da ga ni ne radi. Ja sam u tome imao sreću što je supruga vodila brigu o kući, djeci i okućnici pa sam se ja maksimalno mogao posvetiti poslu i bez nje to nikad ne bih mogao.
Da bi radio ovaj posao stvarno ga moraš voljeti. Tko taj posao počne raditi zbog novca bolje da ga ni ne radi.
Koja je nepravedna prednost koju Rekviziteri imaju?
To je nezgodno pitanje. Jednostavno smo se počeli baviti tim poslom dok se još nitko njime nije bavio, a možda je i stvar u tome da sam izgradio neko ime i prije same firme. I evo, nakon razlaza s partnerom u Covidu i potresa, baš sam izašao na vjetrometinu i opet sam isplivao. S druge strane, ovo je uslužna djelatnost i ja je uvijek kompariram s konobarenjem jer mislim da je to vrhunac uslužnih djelatnosti. Ako si dobar konobar, bez problema ćeš moći poslužiti i pristojnog i nepristojnog i polupijanog gosta. Mi radimo uslugu i naprosto ispunjavamo tuđe želje. Za to treba imati opake živce, a ako ti je pritom barem malo stalo to je super.
Ovo je uslužna djelatnost i ja je uvijek kompariram s konobarenjem. Ako si dobar konobar, bez problema ćeš moći poslužiti i pristojnog i nepristojnog gosta.
Koje greške najviše pamtiš i što si iz njih naučio?
Nekako loše stvari uvijek potisneš, ali sigurno smo nešto zeznuli. Zna se desiti da sve dogovoriš i čovjek ti se ne pojavi na snimanju, recimo s nekom životinjom ili s autom, tako da je to uvijek nezgodno. Zato uvijek pet puta provjeravaš, ali ne možeš uvijek pogoditi sve.
Što bi napravio drugačije da krećeš ispočetka?
Opet bih sve napravio isto. Naprosto, neke stvari idu svojim tokom, nemaš ti tu baš puno utjecaja. Važno je samo biti uporan.
