Lorena Almaši i Mihael Lukšić nisu krenuli stvarati pločice zato što su vidjeli poslovnu priliku. Krenuli su iz znatiželje, ljubavi prema stvaranju i želje da spoje umjetnost i tehničku preciznost u nešto svoje. Danas iza brenda Pločica stoje autorske keramičke pločice koje nastaju ručno, od prve ideje do posljednjeg sloja glazure, a njihovi radovi krase privatne domove, poslovne prostore i zahtjevne restauratorske projekte.
U razgovoru za MALI VELIKI, Lorena otkriva kako je nastao studio Pločica, zašto ih i dalje veseli svaki eksperiment, koliko je teško voditi mali kreativni biznis u Hrvatskoj te zašto nikada nisu čekali da se osjećaju potpuno spremnima za sljedeći korak.
Pločica je dosta specifičan naziv. Kako je uopće nastao brend i kada ste prvi put osjetili da bi hobi i eksperimentiranje mogli prerasti u ozbiljan posao?
Mislim da je naziv Pločica nastao dosta spontano, bez neke velike strategije iza toga. U trenutku kada smo krenuli, sve je još bilo eksperimentiranje, igra s glinom, bojama i procesom, pa nam je bilo prirodno dati brendu ime koje je jednostavno i direktno. Tek kasnije smo shvatili da upravo ta jednostavnost dobro opisuje ono što radimo.
Mislim da nas je upravo ta velika strast držala u momentima neizvjesnosti, dok još nismo realizirali projekte nego smo se bavili učenjem, testiranjem i eksperimentiranjem.
Vaš spoj djeluje dosta neobično i zapravo savršeno za ono što radite. Lorena dolazi iz umjetničkog svijeta, Mihael iz tehničkog. Koliko vam je upravo ta kombinacija pomogla da razvijete nešto drugačije od klasične keramičke proizvodnje?
Mislim da nam je upravo ta kombinacija definirala način rada. U keramici, pogotovo u maloj proizvodnji, zapravo je jako teško imati samo jedno od toga. Ako postoji samo estetika bez tehničkog razumijevanja, stvari često ne funkcioniraju dugoročno, a ako postoji samo tehnička preciznost bez emocije, rezultat zna djelovati hladno.
Danas na društvenim mrežama često vidimo samo finalni proizvod i „lijepi dio“ kreativnog procesa. Kako zapravo izgleda svakodnevica jednog keramičkog studija iza kulisa?
Iskreno, svakodnevica keramičkog studija je puno manje romantična nego što izgleda na društvenim mrežama. Velik dio dana zapravo se svodi na fizički rad, prašinu, brušenje, testiranja, pakiranja, čišćenje i stalno ponavljanje procesa.
Nama je ipak važno pokazivati i taj „iza kulisa“ dio jer mislim da ljudi tada puno bolje razumiju koliko je ručni rad kompleksan i spor proces.
Koliko je teško u Hrvatskoj nabaviti kvalitetne materijale, glazure i opremu za ovakav tip rada? Postoji li nešto što vas i danas frustrira u tom dijelu poslovanja?
Ne bih rekla da nam je danas to veliki problem. Surađivali smo s puno distributera u Hrvatskoj i vani pa smo kroz iskustvo naučili gdje nabaviti materijale i opremu koji su nam potrebni.
Uz dobru organizaciju i pripremu unaprijed, taj dio nam je danas više sastavni dio svakodnevice nego frustracija. Stalno razmišljamo o sirovinama koje imamo, koje trebamo naručiti i kako planirati proizvodnju.
Vaš posao djeluje kao konstantno balansiranje između umjetnosti i tehničke preciznosti. Tko je od vas dvoje „glas razuma“ kada nešto krene po zlu, a tko prvi kaže: „Ma probajmo ipak“?
Rekla bih da se stalno izmjenjujemo u tim ulogama. Nekad je Mihael glas razuma koji pokušava smiriti situaciju i racionalno riješiti problem, a nekad sam to ja. Ali mislim da oboje imamo tu osobinu da ćemo ipak na kraju reći: „Ajmo probati.“
Dosta naših najboljih stvari nastalo je upravo iz eksperimentiranja i situacija koje možda na početku nisu djelovale potpuno sigurno ili logično.
Posebno je zanimljivo što sve radite ručno, od početka do kraja. Zašto vam je bilo važno zadržati taj potpuno autorski pristup, umjesto da dio procesa automatizirate ili outsourcate?
Ručni pristup nam je od početka bio važan jer smo željeli da svaka pločica nosi trag procesa i osobe koja ju je radila. Upravo te male razlike, dubina glazure i osjećaj nesavršenosti daju karakter koji industrijska proizvodnja ne može reproducirati.
Koliko je zapravo teško napraviti „savršeno nesavršenu“ pločicu? Ljudi često ručni rad romantiziraju, ali pretpostavljam da iza njega stoji puno ponavljanja, pogrešaka i frustracije.
Ljudi često ručni rad vide vrlo romantično, ali iza njega je stvarno puno ponavljanja, testiranja i frustracije.
Da bi nešto izgledalo spontano i prirodno, često treba jako puno kontrole i iskustva. Kod keramike najmanja promjena temperature, glazure ili procesa može potpuno promijeniti rezultat.
Rekli ste da je kod keramike najteže to što rezultat nikad ne možete znati odmah. Jeste li s vremenom naučili prihvaćati tu neizvjesnost ili vas i dalje zna izluditi kada otvorite peć?
Neizvjesnost peći je nešto na što se nikad potpuno ne navikneš. Mislim da smo s vremenom naučili prihvatiti da kontrola u keramici nikad nije stopostotna, ali i dalje postoji taj trenutak adrenalina kada otvaramo peć.
Vaše restauracije zvuče gotovo kao detektivski posao. Koji vam je bio najteži slučaj „lovljenja“ stare nijanse ili teksture do sada?
Najteže je kada pokušavamo rekonstruirati staru nijansu ili teksturu koja više ne postoji ili je nastala potpuno drugačijim procesima nego danas. Posebno je izazovno kada se radi o starim glazurama koje su nekada bile na bazi olova. Vizualno predivne, ali danas zabranjene.
Tada radimo velik broj testova kako bismo uhvatili taj osjećaj starine, ali da rezultat i dalje bude funkcionalan, siguran i dugotrajan. Upravo taj spoj istraživanja i eksperimenta nam je jako zanimljiv.
Imate li osjećaj da ljudi danas ponovno počinju više cijeniti unikatne i ručno izrađene predmete, posebno u interijerima koji su dugo bili dosta uniformirani?
Da, to definitivno vidimo kroz iskustvo s klijentima.
Mislim da upravo zato sve više ljudi traži personalizirane i custom elemente koji prostoru daju identitet i osjećaj autentičnosti.
Koliko vam društvene mreže pomažu u poslu? Jesu li vam donijele više klijenata, inspiracije ili možda i dodatni pritisak da stalno morate pokazivati nešto novo?
Društvene mreže su nam jako puno pomogle jer su zapravo bile prvi način na koji su ljudi otkrili naš rad. Donijele su nam klijente, suradnje i vidljivost.
Za sada još nismo osjetili veliki pritisak jer se trudimo voditi prirodnim procesom i iskrenim objavama.
Kada radite custom pločice za nečiji dom ili prostor, koliko zapravo ulazite u psihologiju klijenta i pokušavate „pročitati“ što toj osobi odgovara?
Mislim da kod custom projekata dosta ulazimo u psihologiju prostora i osobe.
Zato pokušavamo razumjeti kako osoba živi, kakvu atmosferu voli i kako se želi osjećati u prostoru. Nekad ljudi ni sami ne znaju točno objasniti što žele, pa je dio našeg posla zapravo „čitati između redaka“.
Zato smo i pripremili katalog kroz koji ljudima pokušavamo olakšati proces pronalaska pločica i razine customizacije koja im odgovara. Bilo da žele samo prilagodbu boje ili potpuno custom projekt.
Koliko je teško voditi mali kreativni biznis u Hrvatskoj kada dođe onaj manje glamurozni dio: birokracija, papirologija, rokovi, troškovi, administracija?
Voditi mali kreativni biznis u Hrvatskoj definitivno nije lagano. Velik dio vremena odlazi na administraciju, organizaciju, rokove i stvari koje nemaju veze s kreativnošću.
Mislim da ljudi često vide samo lijepi dio posla, ali iza svakog malog brenda postoji ogromna količina logistike i odgovornosti. Posebno kada je proizvodnja ručna i kada svaki projekt zahtijeva puno komunikacije i prilagodbe.
Postoji li nešto što vas je posebno iznenadilo kada ste zakoračili u poduzetništvo? Nešto o čemu nitko zapravo ne govori dovoljno?
Mislim da nas je najviše iznenadilo koliko poduzetništvo zapravo traži emocionalnu izdržljivost.
S vremenom shvatiš da nije dovoljno samo biti kreativan ili talentiran, nego moraš naučiti balansirati između kreativnosti, organizacije i odgovornosti.
Što vam je danas veći izazov, ostati kreativno svjež ili organizacijski pratiti rast studija?
Kako studio raste, sve više vremena odlazi na planiranje, komunikaciju i operativni dio posla, a manje ostaje za čisto eksperimentiranje.
Nama je važno da unatoč rastu ne izgubimo taj dio igre i istraživanja iz kojeg je Pločica zapravo nastala. Ali nam je istovremeno uzbudljiv i sam proces rasta. Učenje novih stvari, prilagodba poslovanja i razvijanje novih načina rada.
Koliko su ljudi u Hrvatskoj otvoreni za investiranje u unikatne pločice i custom rješenja? Morate li često objašnjavati zašto ručni rad ima svoju cijenu?
Mislim da su ljudi danas puno otvoreniji za investiranje u unikatna rješenja nego prije, ali i dalje često moramo objašnjavati što zapravo stoji iza ručnog rada.
Kada ljudi vide koliko je rada uključeno, puno bolje razumiju vrijednost takvog proizvoda.
Volite eksperimentirati s bojama, glazurama i teksturama. Imate li i dalje trenutke kada vas nešto potpuno neočekivano iznenadi nakon pečenja?
Da, i to nam je možda jedan od najljepših dijelova keramike. Koliko god iskustva imali, peć nas i dalje zna iznenaditi.
Nekad nastane nijansa ili tekstura koju nismo planirali, ali upravo ti nepredvidivi momenti često otvore potpuno nove smjerove i ideje za daljnji razvoj.
Što biste danas savjetovali nekome tko ima kreativnu ideju, ali ga je strah krenuti jer misli da „nije još dovoljno spreman“?
Mislim da nikad nisi potpuno spreman, ne samo na početku nego i kasnije tijekom rasta. Takvi momenti stalno dolaze, ali s vremenom razviješ otpornost i naučiš donositi odluke unatoč nesigurnosti.
Puno stvari naučiš tek kada kreneš raditi i kada si dopustiš greške. Da smo čekali „savršen trenutak“, vjerojatno nikad ne bismo krenuli. Najvažnije je ostati znatiželjan i ne bojati se procesa.
Kada gledate Pločicu danas, a kada se sjetite onih prvih eksperimenata, jeste li ikad mogli zamisliti da će vas taj put dovesti ovdje?
Iskreno, nismo mogli zamisliti da će nas put dovesti ovdje. Kada gledamo prve eksperimente i usporedimo ih s današnjim projektima, razlika je ogromna.
A tek kada pogledamo koliko se promijenilo od prve radione do danas. Oprema, znanje, prostor i projekti, tek tada stvarno osvijestimo koliko smo daleko došli.
I dalje nas najviše veseli trenutak kada iz nečeg potpuno sirovog nastane predmet koji će postati dio nečijeg prostora i svakodnevice.
