Kada spojite znatiželju, arhivski detektivski rad, dobru priču i puno terenskih kilometara, dobit ćete nešto što u hrvatskom turizmu još uvijek nije pravilo, ali polako postaje potreba. Upravo time bavi se Recider, kreativno-turistička agencija iz Zagreba koju vodi Luka Jakopčić. Povjesničar i turistički vodič koji je svoj „miš-maš„ projekata tijekom godina pretvorio u prepoznatljiv studio za razvoj inovativnih turističkih sadržaja.
Njihov rad obuhvaća sve faze stvaranja jedne rute, ture ili doživljaja. Od prve ideje i istraživanja, preko interpretacije i vizualnog brendiranja, do organizacije izleta i provedbe na terenu. S Lukom smo razgovarali o poduzetničkim počecima bez jasne mape, o izazovima rada u turizmu koji se sporo mijenja, o projektima koji mu najviše znače i o tome što Hrvatskoj zapravo treba da bi postala destinacija koja ističe priču, a ne samo sunce i more.
Recider objedinjuje kreativni studio i turističku agenciju. Što to točno znači u praksi?
To znači da u svom radu u jedinstveni proces objedinjujemo sve faze nastanka turističkog sadržaja kao što su rute, ture ili događanja. Dakle, od kreiranja i razrade ideje, preko istraživanja, interpretiranja (raspisivanja), vizualnog brendiranja i tehničke implementacije, do koordiniranja promocije, organiziranja pokaznih izleta i paket-aranžmana.
Kako izgleda vaš svakodnevni rad i na koji način spajate turizam i kreativnost u konkretnim projektima?
Kako koji dan, tj. ovisno o tome u kojoj se fazi projekta nalazimo. Nekad glavninu „svakodnevnog„ rada čine kopanje po arhivu ili knjižnici, nekad pisanje, nekad istraživanje ili mapiranje prikladne rute. Katkad sam „vezist„ između dizajnera, snimatelja, ekipe na terenu, a katkad to sve skupa preraste u hektični event-management. Neke ture i vodim, a na nekim rutama sam samo šljaker za postaviti oznake. Da, stvarno ima svega u tom mom svakodnevnom radu.
Sjećate li se trenutka kada ste odlučili pokrenuti vlastiti posao? Što vas je tada najviše motiviralo? Strast prema turizmu, potreba da se stvori nešto novo ili možda želja da promijenite način na koji se Hrvatska predstavlja putnicima?
Ma joj, kamo sreće da je bilo tako. Vlastiti posao sam pokrenuo odmah nakon faksa (filozofskog!) i tu je bilo svega, samo ne neke jasne vizije toga što i kako želim. Možda jednog dana napišem neki „anti-startup„ priručnik, o tome što ne raditi pri pokretanju vlastitog posla.
Kako ste birali prve projekte i klijente? Je li bilo teško uvjeriti ljude u ideju da turizam može biti i „kreativan“, da ne mora uvijek značiti samo smještaj i razgledavanje?
Nadovezano na prethodni odgovor, moj poslovni put je tekao tako da prvih nekoliko godina uopće nisam imao jasnu strategiju onoga što stvarno želim i mogu raditi. Bilo je tu razno-raznih projekata na razmeđi turizma, kulture, ruralnog razvoja, čak sam izradio i jedan plan gospodarenja otpadom (duga priča!).
Tek tamo negdje 2018./2019., a onda od korone ipak nekako sve osvještenije, se taj moj „miš-maš„ konzalting počeo transformirati u ovo što je firma danas.
U toj preobrazbi je jedan od ključnih izazova postao taj kako (potencijalne) klijente uvjeriti u to što spominješ, da su dodatni i tematski uobličeni sadržaji za goste ne neka egzotika, nego nužnost. Jasno, pod uvjetom da se turizmom želimo baviti dugoročno i ozbiljno. Kako vrijeme odmiče, svijest o tome raste, ali definitivno ne tempom kojim bi možda trebala.
Poduzetnički početci rijetko su jednostavni. Koji su bili najveći izazovi na tom putu?
Pa zapravo te neke poslovno-poduzetničke osnove. Puno se priča o poduzetništvu, inicijativi, samozapošljavanju i sličnim općim mjestima. No, kad gledam unatrag, od te silne šume pojmova, priručnika i propagande (da ne kažem, poduzetničke ideologije) na kraju često ne uspiješ vidjeti stablo.
Dakle, ono osnovno – što točno misliš prodavati, kome i za koliko; koliko te proizvodnja toga stoji i koliko na koncu možeš zaraditi.
Jasno, važno je pitanje i želiš li se, odnosno znaš li raditi to što si naumio raditi. Mislim da se (malo) poduzetništvo kod nas dosta mistificira i njime se nastoji kompenzirati mnogo toga što nam naše društvo i ekonomija takvi kakvi jesu ne uspijevaju pružiti na nekim drugim područjima.
Jeste li se suočili s administrativnim, financijskim ili možda mentalnim preprekama? Što vam je tada pomoglo da ne odustanete?
Nebrojeno puta. Katkad, možda i najrjeđe, u takvim situacijama reagiraš staloženo i promišljeno; katkad imaš više sreće nego pameti, katkad ni ne primijetiš da si bio u problemima dok oni ne prođu. Pada mi na pamet majica koju su mi prije koju godinu kupili za rođendan ili tako nešto – lik Michaela Scotta iz „The Office„ uz citat „Somehow, I manage„. Da se dotaknem i stvarnih, a ne samo fiktivnih likova, najviše mi pomaže moja žena Iva, ona je moj kritičko-podupirateljski glas razuma.
Recider je danas prepoznatljiv po razvoju inovativnih turističkih sadržaja. Što vas najviše veseli u tom procesu stvaranja?
Pa možda najviše prethodno spomenuta dinamičnost, u smislu da u jednom poslu možeš objediniti niz različitih poslova koji me vesele i volim ih raditi.
Volim i aspekt upoznavanja novih ljudi i zakutaka Lijepe Naše koje inače možda nikad ne bih imao priliku otkriti. Veseli me i to što mislim da ljudima ne prodajemo „rog za svijeću„.
Naša rješenja možda nisu senzacionalna pojavom, ali imaju glavu i rep te uvijek gledamo da budu razumno ulaganje u razvoj klijentovih destinacijskih potencijala. A ne da nekome „iskrcamo„ zgradu ili tehnologiju vrijednu stotine tisuća ili milijune, bez ikakvog jamstva da će to ulaganje rezultirati pokretanjem turizma na danom području.
Možete li izdvojiti projekt na koji ste posebno ponosni? Bilo zbog ideje, rezultata ili reakcije ljudi?
To je sad pitanje u stilu „koje vam je dijete najdraže„. Stvarno ne znam, možda od ovih nedavnih projekata, tematske rute „Kam ideš„ područjem Bisera Zagorja. U sklopu njih smo na Stezi povijesti kraj Velikog Trgovišća na malo drugačiji način obradili lik i djelo Franje Tuđmana.
Jako mi je draga i Saborka, prvi iz serije Reciderovih vodiča za samostalne igrificirane obilaske, posvećen stazi Izvor-voda kraj Saborskog u Lici. Trenutačno dovršavamo Stazu devet pogleda koja spaja dvorac Trakošćan i pitoreskne bednjanske zaselke. Nalazi se u srcu budućeg parka prirode Zagorske gore i nekako mi se čini da bi to mogla biti dosta lijepa turistička priča.
Hrvatska je puna potencijala, ali često i neiskorištenih prilika. Kako vi vidite budućnost domaćeg turizma?
Iskreno, na duge staze nisam naročito optimističan zato što mislim da se presporo prilagođavamo turizmu, odnosno načinu i kulturi putovanja u budućnosti.
Mislim da nam je u svemu, pa tako i u turizmu, još uvijek predobro i prekomforno i prelijeni smo razmišljati, a kamoli poduzimati stvarne promjene i zaokrete. A kad shvatimo da su oni potrebni, bit će, kako to već ide, kasno.
Ovo, jasno, govorim za hrvatski turizam u cjelini. Na razini pojedinih regija ili pojedinačnih priča i projekata, problematici se ipak pristupa drugačije i promišljenije, što me veseli. U cijelom tom kontekstu, ne bih se čudio da za 20 godina, ako ne i ranije, glavne hrvatske turističke regije ili destinacije budu na kontinentu, a ne u, primjerice, Dalmaciji.
Što bi se, po vama, trebalo promijeniti da bi Hrvatska postala destinacija koja se ističe po autentičnosti, a ne samo po „suncu i moru“?
Ukratko, sve. Obrazovni sustav, sustav prostornog planiranja, preorijentacija s uvoza na proizvodnju, you name it. To je, onako, opće pitanje koje si svako malo postavljamo i o njemu se posvuda raspravlja, no mislim da je sve što činimo i izgovaramo na tu temu u suštini neizmjerno premalo. Jer turizam „sunca i mora„ nije uzrok, nego ekonomska i društvena posljedica mnogih procesa koji su kod nas unazad 30-40 godina pošli ukrivo.
Kako izgleda vaš tim i koliko vam je važno okružiti se ljudima koji dijele istu viziju?
Moj tim, u svojstvu vanjskih suradnika, čine kolegice i kolege koji se bave grafičkim dizajnom, audio-video produkcijom, kreativnim pisanjem i turističkim vođenjem. Ukupno 3-4 stalna suradnika za realiziranje različitih elemenata projekata na kojima radimo.
Biti okružen kvalitetnim ljudima koji razumiju Reciderovu viziju i filozofiju mi je izuzetno važno, ne nužno zbog nekih vrijednosnih razloga, nego zbog toga što je takvim ljudima potrebno puno manje riječi, poruka ili e-mailova da bi shvatili „što pjesnik želi reći„, odnosno koji su zahtjevi pojedinog projekta.
Sretan sam što imam mogućnost raditi s takvim ljudima, pa bih ovom prilikom (sad ću malo kao na onim radijskim emisijama) osim Ive pozdravio i Helenu, Krešu, Karla, Aldu, ma zapravo ih ima cijela četa, neka mi ne zamjere što se sad ne mogu sjetiti svih.
Koliko je timska energija ključna u ovakvom poslu, gdje kreativnost i suradnja idu ruku pod ruku?
Izuzetno je važna, kao uostalom i u svakom drugom poslu. Moja firma trenutačno ima samo jednu stalno zaposlenu osobu – toliko o popularnosti onoga što radimo, haha – pa se katkad osjećaš kao „one man band„. No, ništa nije dalje od istine. Čak i kad poneki poslić odrađuješ „solo„, opet je ovo takva niša u kojoj ti i klijent nije klijent u smislu „dobar dan, daj mi štrucu kruha„, nego ti je to partner i sugovornik čije mišljenje trebaš i želiš čuti, kako bi konačni proizvod bio što kvalitetniji.
I za kraj, što nas čeka u budućnosti Recidera? Radite li već na nekom novom projektu koji će opet spojiti maštu, iskustvo i putovanja?
Na projektima se radi, a njihov budući sadržaj ovisi o tome tko će nas angažirati. Tko prvi, njegova djevojka, haha. Šalu na stranu, mislim da ulazimo u razdoblje za koje nisam baš siguran koliko će biti naklonjeno poslovima koji uključuju fenomene kao što su mašta, putovanja, radost. Živi bili pa vidjeli, borit ćemo se.
