Osnivač Volim ljuto: „Istražuj tržište, pričaj s ljudima, eksperimentiraj. I ne boj se grešaka“

Prije 13 godina Goran Vrabec pokrenuo je Volim ljuto. U Hrvatskoj je scena ljubitelja ljutih umaka tada bila nerazvijena, a proizvodnja istih praktički nepostojeća. Vrabec je tada napravio umak iz zezancije, kao božićni poklon prijateljima. Ali brzo je shvatio da postoji interes i potražnja za takvim proizvodom. Pa je krenuo pripremati veće količine umaka, dopirati do novih interesenata u svojoj okolini i prije nego se snašao, umake su počeli naručivati i oni koji mu nisu bili ni prijatelji ni poznanici.

Volim ljuto danas je neprepoznatljiviji domaći brend ljutih umaka. A Vrabec je proširio proizvodnju, asortiman i otvorio trgovinu Spicy Days koja prodaje ljute umake i druge slične proizvode. U posljednjim je godinama ušao i u ugostiteljstvo. S partnerom Davorom Šuškovićem pokrenuo je BBQ Hot Yard kroz koji se bavi radionicama, cateringom, prodajom opreme za roštiljanje i slično. A s partnerom Zvonimirom Pelkom Barbeerina, restoran na zagrebačkoj Opatovini koji služi američki roštilj i craft pivo.

Za MALI VELIKI ispričao je kako je tekao njegov Volim ljuto put. Kako mu je pritom pomogla majka i koje su najveće zablude koje ljudi imaju o Volim ljuto, pročitajte u nastavku.

Tko je uopće Goran Vrabec?

Dečko iz Zagorja koji je mislio da nikad neće raditi u poljoprivredi, a sad se bavi uzgojem chili papričica i proizvodnjom ljutih umaka. Odrastao sam u Igrišću, geek za računala i glazbu. Bivši sam DJ iz KSET-a i netko tko je totalno slučajno završio kao ljuti poduzetnik. Ljubav prema ljutom me odvela u smjer u kojem nisam nikad mislio da ću ići - i drago mi je zbog toga.

Kako je nastao Volim ljuto i kada si shvatio da postoji tržište za ovakve proizvode?

Volim ljuto je krenuo iz zezancije - rekao sam ekipi u KSET-u da ću napraviti ljuti umak koji će se zvati Vrabasco. I stvarno sam to napravio. Prvo kao božićni poklon frendovima. A kada sam vidio koliko su ljudi oduševljeni idejom, ambalažom i okusom, kliknulo mi je da možda tu ima nešto više. O tržištu nisam onda razmišljao, tržište smo morali sami stvarati.

Koliko je izazovno uzgajati čili papričice i raditi ljute umake u Hrvatskoj?

Prilično izazovno. Pogotovo kad je moje znanje o poljoprivredi na početku bilo poprilično skromno. Srećom, tu je bila mamu koja zna sve o tome i ima gomilu iskustva. Klima nije savršena, ali može se. Najveći izazov je bio objasniti ljudima što je ljuti umak i zašto se koristi.

Kako si došao do prvih kupaca?

Prvi kupci su bili prijatelji i obitelj - klasično. Onda sam otvorio webshop i krenuo s dostavom. Radili smo sve DIY - etikete, boce, fotke… Prvi boom je bio kad su ljudi počeli pričati o umacima po društvenim mrežama. Malo po malo, krenuli su i nepoznati ljudi naručivati. To je onaj wow trenutak kad skužiš da to nije više samo hobi.

Koliko je u početku trebalo educirati ljude o ljutim umacima i koliko su Hrvati otvoreni za eksperimentiranje s okusima?

Jako puno. Ljudi su mislili da će ih umak ubiti. Ili da ljuto znači da ništa više ne osjetiš. Krenuli smo s edukacijom kroz blogove, YouTube, sajmove, degustacije… Danas je situacija puno bolja. Ljudi su znatiželjniji, hrabriji i sve više otvoreni prema novim okusima. A nama je to genijalno jer se možemo igrati s receptima.

Što je bilo najizazovnije u prvim danima poslovanja?

Najviše sam se bojao birokracije. Otvaranje OPG-a, sanitarne dozvole, HACCP, papiri, papiri i još papira. I naravno - kako doći do ljudi bez budžeta. Radili smo sve što smo mogli sami - od sadnje do marketinga. Zvuči romantično, al’ zna biti poprilično iscrpljujuće.

A koja je bila najveća prekretnica prema rastu?

Prekretnica se dogodila ulaskom u trgovačke lance i dobivanjem stalnih webshop kupaca, a ne samo onih koji naručuju iz znatiželje.

Kako si raspoređivao prvu dobit? Jesi li prvo ulagao u razvoj proizvodnog pogona ili u nove proizvode? Kojom logikom si se vodio?

Sve smo vraćali u posao. Nove boce, bolji dizajn, bolja oprema, plastenici, fermentacijske posude… Nisam nikad izvukao ozbiljnu lovu za sebe. Logika je bila jednostavna: ako raste posao, rast će i sve ostalo. Prvo kvaliteta, pa količina, pa skaliranje. I tako redom.

Što sve danas proizvodite i koliko imate zaposlenih?

Imamo ljute umake, zimnicu, sušene papričice, začine, BBQ umake, kimchi i još puno proizvoda, teško za nabroji sve… Trenutno nas je 12 stalnih i još sezonski radnici za berbu i obradu. Svake godine sve više.

Što je od toga poslovno najisplativije, a u čemu ti osobno najviše uživaš?

Ljuti umaci i BBQ linija su najisplativiji jer su to proizvodi kojih možemo napraviti jako puno i jako puno se prodaju. Meni su najdraži fermentirani proizvodi jer tu ima prostora za eksperimentiranje i stvaranje novih okusa.

Koja je najveća predrasuda koju ljudi imaju o tvom biznisu?

Da sve što radimo je preljuto za normalne ljude. Ljuti umaci nisu mučenje - oni su začin i prirodni pojačivač okusa. Kao sol i papar, samo bolji. Imamo i blage umake, one koje možeš jesti žlicom, a i one koje vrištiš nakon jedne kapi.

A što najviše cijene?

Autentičnost, kvalitetu i domaću proizvodnju. I to što se sve radi s guštom, malim serijama, bez kemije i muljanja. I naravno - okusi koji im ostanu u glavi (i ustima).

Koja je nepravedna prednost koju Volim ljuto ima?

Fermentacija. Malo tko uopće zna kako fermentirati papričice, a još manje ih to radi kako treba. Taj dio nam daje kompleksnost okusa koju teško netko može kopirati. I naravno - mi stvarno volimo ljuto, nismo to smislili kao marketinški trik.

Koje greške najviše pamtiš i što si iz njih naučio?

Dugotrajni rad na proizvodima koji se na kraju ne prodaju. Naručivanje ambalaže na brzinu bez kontrole pa na kraju završiš s paletom bočica koje ne možeš iskoristiti. Suradnje koje su bile gubitak vremena, a očekivali smo puno više. Sve te greške su škola - ali nijedna nije bila fatalna. Najvažnije je stalno slušati feedback i brzo se prilagođavati.

Što bi savjetovao nekome tko želi pokrenuti sličan food brend?

Kreni jer voliš ono što radiš, ne zbog novaca, novac će doći (ili neće). Istražuj tržište, pričaj s ljudima, eksperimentiraj. I nemoj se bojati grešaka tj. ići u posao previše pažljivo. Samo oni koji ništa ne rade ne griješe. I na kraju - budi uporan.