Postoji trenutak u karijeri kada znanje više nije dovoljno, a rutina postaje preuska. Za Nambi Kezić, taj se trenutak dogodio nakon deset godina rada u medijima. U razdoblju osobnih i globalnih promjena koje su potaknule potrebu za fleksibilnijim i smislenijim načinom rada. Danas djeluje samostalno, u području PR-a, organizacije evenata i komunikacijskog savjetovanja, pomažući brendovima da pronađu vlastiti glas i vidljivost.
U razgovoru za MALI VELIKI govori o prijelazu iz redakcije u poduzetništvo, učenju kroz praksu, postavljanju granica. Ali govori i o tome kako izgleda radni dan koji se ne vodi satnicom, već energijom, fokusom i odgovornošću prema sebi.
Za početak, možeš li se predstaviti našim čitateljima i reći čime se danas profesionalno baviš?
Moje ime je Nambi Kezić, po struci sam magistra ruskog jezika i književnosti i španjolskoj jezika i književnosti. Svoju sam 10-godišnju karijeru u medijima prije tri godine zamijenila za solo vode. Sada kroz NPR. radim primarno u domeni PR-a i organizacije evenata, kao i nešto širem marketinškom kontekstu, poslovnom i komunikacijskom savjetovanju, ovisno o klijentu. Povremeno pokrećem i vlastite projekte, kada mi vrijeme to dopusti. Upravo je takav jedan u povojima za ovu godinu. Ukratko, rekla bih da klijentima pomažem razviti njihove brendove i vidljivost tih brendova.
Iza sebe imaš dugogodišnje iskustvo rada u medijima. U kojem si trenutku osjetila da želiš krenuti samostalnim putem?
Deset godina rada u medijima donijelo mi je puno znanja i iskustva, ali i osjećaj zasićenja koji je s vremenom postajao sve jasniji. Oduvijek sam bila znatiželjna i sklonija promjenama. Stoga je u jednom trenutku postalo očito da želim izaći iz poznatog okvira i okušati se u nečemu novom. Tome je svakako pridonio i širi kontekst. Razdoblje nakon COVID-a, ali i osobne promjene koje su došle s majčinstvom.
Promijenio se moj ritam, ali i ritam svijeta, pa je bilo logično presložiti prioritete i pokušati izgraditi nešto fleksibilnije i prilagođenije toj novoj fazi.
Volim se našaliti da sam prešla na “tamnu stranu”, no novinarsko iskustvo pokazalo se kao velika prednost. Razumijem kako razmišljaju kolege s druge strane, jer sam godinama bila na njihovom mjestu, i znam koliko je važno ispričati priču koja ima smisla.
Kako je izgledao prijelaz iz uredničkog i redakcijskog okruženja u svijet samostalnog rada i poduzetništva?
Kvrgavo. Mene je svrbjela promjena pa sam u novo poglavlje ušla bez jasno razrađenog plana. Danas, s ove distance, jasno vidim koliko je mudro ono što mnogi rade mjesecima ili godinama prije takvog iskoraka. Paralelno s postojećim poslom postupno grade vlastiti biznis, testiraju teren i tek se potom odlučuju na odlazak. Ja sam prvo skočila pa onda rekla buć.
Za mene nije postojala mogućnost da urednički posao radim napola kako bih sa strane gradila nešto drugo. Za istinsku promjenu bio mi je potreban i prostor i vrijeme koje sam joj mogla posvetiti u potpunosti. Prijelaz iz jasno strukturiranog sustava s radnim vremenom, mjestom i unaprijed definiranim programom rada u samostalni poduzetnički pothvat. Onaj u kojem sam odlučuješ ne samo kada i gdje radiš nego i što radiš, tranzicija je o kojoj vrijedi pričati jer ne dolazi bez izazova.
Taj početni period prilagodbe posebno je zahtjevan. Jutra započinju bez obaveze da negdje moraš stići, mogućnosti su otvorene, ali upravo ta sloboda nosi i iskušenje prokrastinacije. Pronaći vlastiti tempo i uspostaviti radni ritam unutar novih okolnosti pokazalo se kao jedan od najvećih izazova na samom početku.
Koje su bile prve velike odluke koje si morala donijeti kada si krenula raditi za sebe?
Prva velika odluka bila je definirati što to zapravo radim. Znala sam da moj posao mora biti kreativan i dinamičan, ali tek sam s vremenom shvatila da je za mene dugoročno održiv samo ako ga ne pokušavam prerano ukalupiti. Umjesto čvrstih granica, odlučila sam ostaviti prostor da se razvija zajedno sa mnom, kroz projekte i suradnje koje su imale smisla u tom trenutku.
Tvoj posao obuhvaća različite kreativne discipline, od marketinga do event organizacije. Kako uspijevaš balansirati između tih uloga bez da izgubiš fokus?
Balans zapravo dolazi iz vrlo praktičnih stvari, ponajprije iz organizacije vremena. Iako imam prilično dobar osjećaj za planiranje, to nije nešto što se dogodi preko noći. Potrebno je određeno vrijeme da naučiš procijeniti koliko ti pojedini zadaci i faze projekta stvarno uzimaju. A tek s tim znanjem postaje moguće realno upravljati vlastitim rasporedom.
Drugi izazov je dosljednost. Danas znam da dugotrajni fokus ne proizlazi iz rada u kampanjskim naletima, nego iz kontinuiranog, odgovornog rada koji dugoročno donosi i smireniji pristup.
Istovremeno, dio ovog posla traži vrijeme koje nije lako mjerljivo. Vrijeme provedeno bez operativnih zadataka, u razmišljanju i promatranju. Upravo u tom međuprostoru često nastaju najbolje ideje.
Taj dio procesa teško je staviti u kalendar, ali je nezamjenjiv. Trudim se svjesno u raspored ubacivati i čisto operativne dane. Tada se sve svodi na logistiku, komunikaciju i rješavanje konkretnih zadataka, od desetaka mailova i poziva do brojnih WhatsApp razgovora. A onda postoje i oni drugi dani, sporiji i tiši. Kada istražujem, zapisujem, radim nešto svoje i razmišljam o konkretnim zadacima. Taj ritam izmjene pokazao se ključnim za fokus, ali i za očuvanje kreativne energije, kao i prevenciju zasićenja.
Koliko ti je dosadašnje iskustvo pomoglo u izgradnji odnosa s klijentima i razumijevanju tržišta?
Neprocjenjivo puno. To, naravno, ne znači da je moje učenje završilo onog trenutka kada sam iza sebe ostavila medije.
Komunikacijsko i medijsko tržište mijenjaju se izuzetno brzo i proces učenja zapravo nikada ne prestaje. Ipak, temelj koji sam stekla kroz obrazovanje i dugogodišnji rad smatram svojim najvrjednijim kapitalom.
Upravo mi to pomaže u razumijevanju klijenata, njihovih potreba i šireg konteksta u kojem djeluju. Važan dio tog razumijevanja dolazi i iz stalne znatiželje i otvorenosti prema svijetu oko sebe. Razgovori s različitim ljudima, promatranje svakodnevice i spremnost na slušanje često su jednako vrijedni kao i formalni izvori informacija. Tržište se, na kraju, uvijek svodi na ljude, a oni su i najveći izvor ideja i inspiracije.
Koje su bile najveće prepreke i problemi s kojima si se susrela otkako radiš samostalno i što su te naučili?
S više od tri godine samostalnog rada iza sebe danas mi je lakše podvući crtu i sagledati stečeno iskustvo s određenim odmakom. Malo je profesionalnih situacija u kojima se tako brzo uči i sazrijeva kao u samostalnom poduzetništvu. Kada si odgovoran za vlastito poslovanje i u potpunosti ovisan o sebi kao izvoru prihoda, prisiljen si brzo reagirati. Prilagođavati se i učiti na vlastitim pogreškama. S vremenom postaješ otporniji. Najveći izazov za mene bilo je postavljanje granica. I to je nešto što i dalje učim.
Granica između posla i privatnog vremena, ali i granica u odnosima s klijentima, osobito u situacijama kada se očekuje nemoguće ili se komunikacija odvija na način koji nije održiv.
Riječ je o traženju ravnoteže između želje da udovoljiš i potrebe da pritom ne radiš protiv sebe i svojih mogućnosti. Važno je naučiti distancirati se od posla u zdravom smislu. Razumjeti da posao nije cijeli identitet i da postoji prostor u kojem prestaje profesionalna uloga, a počinje privatna osoba. Upravo su me ti izazovi naučili dugoročno održivijem pristupu radu, ali i većem poštovanju vlastitog vremena i energije.
Kako danas biraš projekte i suradnje? Ideš li prema osjećaju, vrijednostima ili jasnoj poslovnoj strategiji?
Danas projekte i suradnje biram promišljenije nego na početku, vodeći se poslovnom održivošću i jasnim kriterijima. Jedan od njih je raznolikost sektora. Ako u određenom razdoblju radim s klijentom iz specifične niše, svjesno ne prihvaćam slične suradnje. Važno mi je imati raznolik spektar klijenata jer me upravo ta raznolikost održava fokusiranom i kreativno angažiranom.
Tu se vraćamo na dinamiku posla koja mi je od početka bila važna, ali i na originalnost koju nastojim ponuditi u radu. Kada se svakom projektu pristupa kroz istu šablonu, rezultat vrlo brzo postaje predvidiv. Različiti klijenti i konteksti potiču me da istražujem nova tržišta i perspektive. Ali i da razvijam formate koji su prilagođeni svakome od njih, a pritom zadržavaju moj prepoznatljiv potpis: neposredan, kreativan i pristupačan.
Kako održavaš ravnotežu između profesionalnog angažmana i osobnog vremena? Postoji li nešto bez čega bi tvoj dan definitivno bio nepotpun?
Ravnotežu održavam tako da svjesno koristim vrijeme koje imam. Bez idealiziranja i bez potrebe da svaki dan izgleda isto. Često se sjetim onog memea na kojem piše i Beyoncé ima 24 sata u danu i koliko god zvučalo banalno, meni je u jednom trenutku pomoglo promijeniti perspektivu. Počela sam dan doživljavati kao resurs koji se može dobro rasporediti.
Ustajem rano, prije ostatka kućanstva. I taj jutarnji prostor koristim kao vrijeme za sebe, kratku meditaciju, čitanje i jednu vrlo jednostavnu naviku: jutarnju skincare rutinu koju ne preskačem, bez obzira na to kako dan izgleda. Taj mali ritual, koliko god praktičan bio, za mene je i mentalni prijelaz iz privatnog u radni dio dana. Nakon toga slijedi obiteljski dio dana, koji mi je jednako važan. Doručak s kćeri za nas je mali ritual i punopravan obrok. Kuhanje općenito doživljavam kao svojevrsni ispušni ventil. Vjerujem da ravnoteža koju gradim kroz prehranu i brigu o tijelu ima izravan utjecaj na to kako radim i koliko energije imam kroz dan.
Tjelovježba je pritom moj drugi važan oslonac. Ples, funkcionalni trening i boravak u prirodi pomažu mi da ostanem mentalno bistrija i prisutnija. Kada su te osnovne potrebe zadovoljene, puno mi je lakše ostatak dana provesti fokusirano u poslu, znajući da me na njegovom početku ili kraju uvijek čeka trenutak za reset.
Kako balansiraš kreativni dio posla s onim administrativnim i poslovnim, koji često ostaje u sjeni?
Sreća je u tom smislu što poslujem kroz obrt, jer su administrativni zahtjevi dovoljno jednostavni da ne preuzmu cijeli fokus. Čak i netko tko, poput mene, nema osobitu sklonost prema administraciji, uz malo discipline može vrlo brzo naučiti plivati tim vodama. Važno mi je da taj dio posla ostane funkcionalan i pod kontrolom, ali da mu ne dopustim da pojede kreativni prostor.
Administraciju zato nastojim rješavati u blokovima, na vrijeme i bez odgađanja, kako mi kasnije ne bi visjela nad glavom. Kreativni dio posla traži drugačiji mentalni prostor. Sporiji ritam i mogućnost razmišljanja, pa mi je važno jasno razdvajati ta dva svijeta. Kada su osnovne poslovne stvari posložene, kreativnost dolazi lakše i prirodnije.
Je li se tvoja definicija uspjeha promijenila otkako radiš za sebe (i ako jest), na koji način? Postoji li trenutak ili projekt koji ti je dao potvrdu da si donijela dobru odluku kada si krenula samostalno?
Promijenila se ponajprije u smislu fokusa. Danas manje razmišljam o uspjehu kao o nečemu što treba biti vidljivo izvana. Više kao o kontinuitetu, stabilnosti i kvaliteti odnosa koje gradim. Ne ganjam potvrdu kroz projekte koji će izgledati dobro na papiru, nego kroz to kako se posao odvija iz dana u dan i kakav trag ostavlja.
Dobro odrađeni projekti i dugoročni odnosi s klijentima govore sami za sebe. U tom mi je smislu svaka usmena preporuka ili povratna informacija najveća potvrda da sam donijela dobru odluku.
Nije postojao jedan konkretan trenutak koji je sve prelomio. Više je to bio niz manjih situacija u kojima sam shvatila da mi ljudi ponovno dolaze, da mi vjeruju i da me preporučuju dalje. To mi je danas najjasniji pokazatelj uspjeha i smjera u kojem želim nastaviti.
Kako se nosiš s nesigurnostima koje su neizbježan dio poduzetničkog puta?
Ignoriram ih… šalim se. Nesigurnosti su neizbježan dio poduzetničkog puta i mislim da je važno to jasno priznati. S vremenom ih naučiš prihvatiti kao sastavni dio procesa. Kao konstantu s kojom računaš, umjesto prepreke koja te zaustavlja. One ne nestanu, ali prestanu imati toliku težinu.
Poduzetništvo nema garancije i upravo je to ono što često stvara nelagodu. No s vremenom sam naučila preusmjeriti fokus. Umjesto na strah, gledam prema vlastitom napretku, rastu i malim, ali mjerljivim pomacima. Zadovoljan mail klijenta, uspješno realizirana kampanja ili čak tek mali porast engagementa u odnosu na prethodni mjesec. Sve su to konkretni pokazatelji da si na dobrom putu.
Iskustvo me naučilo da se kvalitetan i dosljedan rad uvijek prepozna, prije ili kasnije. Zato mi je danas prioritet dobro odraditi posao, s pažnjom i odgovornošću. Kada je taj temelj čvrst, ostalo s vremenom lakše dođe.
Gdje vidiš sebe i svoje projekte kroz pet godina? Postoji li neka vizija koju posebno želiš ostvariti?
Postoji jedan citat, parafraziram: život je ono što se dogodi dok mi radimo planove. Upravo zato ne radim petogodišnje projekcije niti velike, fiksne planove. Ne zato što nemam ambicije ili se bojim hoću li ih ostvariti, nego zato što si želim ostaviti prostor za prilagodbu. Sebi, promjenama i kontekstu u kojem radim.
Ono što danas mogu reći jest da sam u ranoj fazi razvoja jednog vlastitog projekta o kojem već neko vrijeme razmišljam. Okupila sam sjajne partnerice i, ako se sve posloži kako treba, voljela bih da zaživi već ove jeseni. Paralelno s tim, prirodan mi je fokus i na rast postojećih suradnji. Nadam se da ću za pet godina u svom portfelju moći navesti neka nova imena, ali i dosta onih s kojima danas već radim. Za mene je to možda i najljepša mjera kontinuiteta i uspjeha.
Na kraju, koje bi tri riječi koristila da opišeš svoju filozofiju života i rada i zašto baš te?
Spomenula sam ih i ranije: kreativno, neposredno i pristupačno.
Kreativno, jer vjerujem da je težnja prema originalnoj misli temelj svakog kvalitetnog kreativnog rada. Rijetki među nama mogu u potpunosti prisvojiti epitet originalnosti, ali razlika između ideja koje nastaju iz autentičnog interesa, promišljanja i entuzijazma te onih koje su odrađene po inerciji uvijek je jasna.
Neposredno se odnosi na moj pristup radu i ljudima. Više od ičega cijenim jasnu, otvorenu i izravnu komunikaciju. Neizgovorene pretpostavke, manjak povratne informacije i nedefinirani ciljevi dugoročno stvaraju prostor za nesporazume i nezadovoljstvo, što nastojim svjesno izbjegavati.
Pristupačno se nadovezuje na sve prethodno. Vjerujem da svaka poruka, ideja ili projekt mora imati jasan put do onoga kome je namijenjen. Komunikacija koja je jednosmjerna ili zatvorena prije ili kasnije naiđe na zid, a meni je važno da ono što radim ostaje u dijalogu, da bude razumljivo i živo.
