Ivu Štefančić teško je opisati u jednoj sažetoj rečenici. Ona je učiteljica biologije i kemije, instruktorica joge za djecu i odrasle, autorica, poduzetnica, ljubiteljica pasa i još toliko toga. “Odmalena sam znala da želim raditi s djecom, imati psa i pisati knjige”, rekla je za MALI VELIKI. I baš sve od toga joj se ostvarilo.
“Danas sam magistra edukacije biologije i kemije, instruktorica joge za djecu i odrasle te autorica knjige ‘Trening odvažnog življenja’. Imala sam privilegiju dijeliti život s predivnim psom Bonom, a danas je uz mene Ari.” Rad s Bonom inspirirao je, kaže, njezinu filozofiju podučavanja. “Naučila sam detaljno opažati emocionalna stanja djece, aktivno ih i strpljivo slušati, stvarati siguran prostor za njegovanje njihove autentične prirode te uvijek imati na umu da bez osjećaja sigurnosti i opuštenosti – nema učenja, pamćenja, kreativnosti niti kritičkog razmišljanja.”
Danas sve to primjenjuje kroz svoj obrt Integracija koji za Ivu Štefančić nije samo obrt za instrukcije i edukaciju. Kroz njega im pomaže pronaći novu perspektivu, samopouzdanje i autentičnost. “Prvih nekoliko tjedana s novim učenicima posvećujem pronalaženju nove perspektive na situacije koje im predstavljaju negativni stres – kako bi mogli lakše učiti i pamtiti, ali i kako bi očuvali svoje mentalno i tjelesno zdravlje.” Njezinu priču pročitajte u nastavku.
Već skoro dvije godine imaš obrt Integracija. Kakve sve usluge kroz njega nudiš?
Od proizvoda, tu je već spomenuta knjiga, “Trening odvažnog življenja”. Uz nju, zasad nudim online poduku iz kemije za učenike osnovnih i srednjih škola. To je poduka čiji fokus nije isključivo na savladavanju nastavnih sadržaja, već kroz nju učenici aktivno mijenjaju stav prema tom predivnom predmetu, osvještavaju svoje jake strane, grade samopouzdanje te nastavne sadržaje s lakoćom povezuju sa svakodnevicom.
Također, trenutno su u pripremi edukativni webinari za roditelje i učitelje s ciljem stvaranja podržavajuće zajednice odraslih koji žele podržati mlade u razvoju, ali i pomoći sebi u trenucima preplavljenosti, nesigurnosti i svakodnevnih izazova. Ali, o tome više uskoro!
Kako ti je iskustvo rada u pet različitih škola pomoglo u pokretanju obrta i formiranju usluga?
Rad u različitim školama je neprocjenjivo iskustvo i drago mi je što sam imala priliku predavati oba predmeta u osnovnim školama, ali i u gimnaziji. Svaka škola ima svoju dinamiku i način funkcioniranja, a meni su ta iskustva donijela mogućnost promatranja sustava iz različitih uglova te definiranje onoga što je u njima različito te koje su sličnosti.
Recimo pitanja motivacije, komunikacije, emocionalne regulacije, stresa, upravljanja vremenom, vještine učenja, samopoštovanja, samopouzdanja, straha od javnog nastupa… slične su kod većine učenika. Stoga su i usluge Integracije, kao i knjiga, osmišljene tako da budu konkretne i lako primjenjive te uistinu prilagođene školskim situacijama – jer ih poznajem iznutra.
Nježno pristupam sebi, ali se i najglasnije podržim kad odlučim pokušati nešto drugačije.
Za koga je Integracija? Tko su sve tvoji klijenti?
Integracija je prvenstveno ovdje kao podrška pametnim i senzibilnim mladim ljudima u fascinantnom, ali često krhkom razdoblju puberteta i adolescencije. Kao i svima koji ih podržavaju na njihovom putu.
Poseban naglasak stavljam na roditelje i učitelje jer upravo oni imaju ključnu ulogu u stvaranju sigurnog i osnažujućeg okruženja u kojem mladi mogu autentično rasti.
Što te je potaknulo na pisanje knjige Trening odvažnog življenja?
Moji učenici. Prije nekoliko godina, tijekom odmora, učenica mi je prišla i rekla: “Vi biste trebali imati podcast – da i druga djeca čuju iste osnažujuće poruke, ne samo mi.”. Iako tada nisam ništa znala ništa o pokretanju podcasta, zadržala sam tu ideju i odlučila ju primijeniti u nekom obliku koji će meni biti prirodniji.
Nedugo nakon toga, zbog loma sam ostala na duljem bolovanju, a moji učenici su mi jako nedostajali. Prisjetila sam se riječi svoje učenice i odlučila za njih napisati internu skriptu – svojevrsni sažetak svih osnažujućih poruka i važnih promjena perspektive koje svakodnevno dijelimo u učionici. Plan je bio petnaestak stranica. No, u mjesec dana ta skripta je prerasla u rukopis od preko 180 stranica te sam ga odlučila samostalno objaviti! Uz odličnu urednicu, pratila sam rukopis na svakom koraku njegove transformacije u knjigu spremnu za tisak!
Kad smo slobodni biti svoji, kad se prihvaćamo u svojoj neponovljivoj kombinaciji osobina, znanja i iskustava, onda pružamo i drugima oslonac da učine to isto.
Na koji točno način knjiga pomaže učenicima i učiteljima unijeti više autentičnosti u svoje odnose?
Knjigu čine dva dijela. Prvi je posvećen učenicima, daje im mogućnost promjene perspektive spram tema koje im izazivaju negativan stres, kao što su provjere znanja, javni nastupi, situacije u kojima se na neki način razlikuju od ostalih vršnjaka ili ih isti ismijavaju. Također, rušimo mitove o pubertetu, odlascima na dopunsku nastavu ili o razgovorima sa psiholozima. No – idemo i malo dublje – učimo prihvaćati sebe, tjelesno i mentalno. A kad prihvaćamo sebe, poštujemo se i volimo… to je ujedno i najsnažnija, korjenita, prevencija nasilja i ovisnosti, zar ne? Dijete koje izgradi pozitivnu sliku o sebi, poštujući svoje osobitosti, gradit će i takve kvalitetne odnose. Neće se pokušavati uklopiti, neće biti nečija “lutka na koncu” – jer će znati da nikome ne treba dokazivati svoju vrijednost. Već sada – ono vrijedi.
Drugi dio knjige donosi istinite priče iz učionice koje su meni potvrdile da su moje autentično djelovanje ili pak životna priča koju sam povezala uz nastavni sadržaj – bili nužni. Te priče su tu kako bi roditelje i učitelje potaknule da zavire u riznicu vlastitih životnih priča i naučenih lekcija te shvate koliko bogatstvo već nose u sebi. Dijete ispred njih treba – baš njih. Ne postoji recept za “najboljeg učitelja” niti “najboljeg roditelja”. Ali kad uskladimo znanje i otvoreno srce, dobivamo najbolju verziju nas. Najranjiviju, ali ujedno i najsnažniju. Zato naslov knjige i jest “Trening odvažnog življenja”. Baš se treba odvažiti živjeti otvorenog srca i to se trenira.
Kad smo slobodni biti svoji, kad se prihvaćamo u svojoj neponovljivoj kombinaciji osobina, znanja i iskustava, onda pružamo i drugima oslonac da učine to isto. Takvi ljudi mogu graditi unutarnje zadovoljstvo, a takvi ljudi mijenjaju svijet. Autentičnost nije nešto što trebamo postići, to je naše prirodno stanje koje si trebamo – dopustiti.
Koje su najčešće prepreke s kojima se susrećeš pri osnaživanju učenika i učitelja?
Jedina prepreka koja se može pojaviti je odbijanje komunikacije. I to je u redu. Ljudi su spremni komunicirati u onome trenu kada su spremni na promjenu iznutra.
Promjena perspektive je velika promjena i treba biti spreman otvoriti se mogućnosti da nije sve onako kako nam se činilo na prvu, da odgovornost za naš život leži u našim rukama i da se nove navike usvajaju treningom, discipliniranim ponavljanjem.
Kako balansiraš poslovne obaveze između uloga edukatorice, autorice i mentorice?
Balansiram – nekad lakše, nekad teže. To je najiskreniji odgovor. 🙂 S obzirom na to da je ravnoteža dinamička, od sebe niti ne očekujem statično stanje i to mi uvelike pomaže. Znam da će nešto uvijek prevagnuti i to je u redu. Sve naše uloge trebaju svoje vrijeme i neku međusobnu dinamiku.
Kakve su reakcije čitatelja na tvoju knjigu?
Što se reakcija čitatelja tiče – ugodno su me iznenadile i razveselile! Reakcije bivših učenika, za koje pouzdano znam da su brutalno iskreni, su mi bile najveći pokazatelj da je sadržaj na mjestu! Svoje su recenzije slali i razni učitelji i roditelji, a ona koja mi je ovaj čas pala na pamet, bila je recenzija učiteljice koja je markerom podcrtavala rečenice iz knjige kako bi mogla pomoći svojim učenicima, a pritom je shvatila da pomažu i njoj! Bila sam oduševljena!
A to i je sama srž – povezani smo. Svi smo mi jedni drugima učitelji i svi smo mi u nekom polju života učenici i to je čarobno. Također – školu gledam kao najjednostavniji životni poligon, pa knjigu mogu uistinu čitati svi koje ona privuče i zasigurno će pronaći poneku rečenicu baš za sebe.
Planiraš li u budućnosti slične projekte ili publikacije?
Ove godine izlazi engleski prijevod knjige što me iznimno veseli jer otvara vrata nekim novim mogućnostima i suradnjama, a osim toga – tjera me da razmišljam na nove načine! Također, u planu je online program posvećen učenicima viših razreda osnovne škole – jer zaista želim doprijeti do većeg broja djece i pomoći im unaprijediti vještine planiranja obaveza, učenja i brige o sebi!
Želim da se bolje razumiju, da se dobro osjećaju u svojoj koži – svjesni svoje jedinstvenosti i sposobnosti. Dok istovremeno grade samopouzdanje za odvažno življenje svoje iskrene, autentične, verzije sebe.
Koja je nepravedna prednost koju Integracija ima?
Integracija ima nepravednu prednost jer je spoj znanosti, prakse, osobnog razvoja i – pasa! 🙂
Zašto znanosti i prakse? Kemija i biologija te deset godina rada u školi – poznajem sustav iznutra, znam što djeci, roditeljima i kolegama predstavlja nelagodu ili frustraciju te za neke od njih mogu ponuditi odgovarajuća rješenja utemeljena u znanju, ali i iskustvu. Glavni nazivnik svemu je biološko znanje, odnosno razumijevanje našeg živčanog sustava i njegovog utjecaja na cjelokupno zdravlje. Kao i na procese učenja i pamćenja.
Zašto osobnog razvoja? Smatram da ono što mislim, govorim i radim – mora biti u skladu želim li ući u učionicu. Za mene rad s djecom znači i intenzivan rad na sebi. Jer želimo li iznjedriti generaciju odvažnih, autentičnih i dobrih mladih ljudi – moramo prvi biti primjer za to.
Zašto psi? I mi ljudi smo životinjska vrsta. No često neke koncepte ili uvjerenja osvijestimo tek u interakciji s pripadnicima druge vrste jer – ne govorimo istim jezikom te imamo različite potrebe. Pa ih moramo pažljivije promatrati, slušati i postupati kako bismo razvili odgovarajuću komunikaciju te postavili temelje odnosu temeljenom na razumijevanju i poštovanju. Moramo razviti sposobnost sagledavanja svijeta iz tuđe perspektive. To je prava škola empatije.
Kreativnost treba prostor, ali i naše povjerenje.
Koje greške sa svog poduzetničkog puta najviše pamtiš i što si iz njih naučila?
Najveća greška? Definitivno sputavanje vlastite kreativnosti i zadržavanje unutar poznatih okvira. Naučila sam kreirati slobodu unutar poznatih okvira sustava. No kreirati vlastiti svijet izvan zadanih okvira – u polju punom mogućnosti – za mene je bio pravi izazov!
Poduzimala sam akcije, disciplinirano i po redu, no često u sporijem tempu od svog prirodnog. Kreativnost treba prostor, ali i naše povjerenje. Sada aktivno treniram taj aspekt – povjerenje u vlastitu kreativnost i znanje koje jedva čeka nekoga kome će pomoći.
Nježno pristupam sebi u tom procesu, ali se i najglasnije podržim kad odlučim pokušati nešto drugačije. Srećom, neuroplastičnost je na našoj strani – i sve se može naučiti!
Što bi savjetovala nekome tko želi pokrenuti sličan obrt za pomoć učenicima, roditeljima i edukatorima?
Da budu – odvažno svoji.
