Cijeli život provela je u glazbi, na pozornicama i iza reflektora, okružena bukom, ritmom i stalnim kretanjem. No u jednom trenutku, Sara Knežević shvatila je da joj nedostaje upravo suprotno: tišina. Iz te potrebe za sporijim, dubljim i osobnijim nastao je White Noise. Mali atelje personaliziranog nakita koji ne traži pažnju, ali je zato snažno zadržava. U ovom razgovoru Sara otvoreno govori o promjeni karijere, učenju kroz pogreške, važnosti intuicije i stvaranju nakita koji nosi emociju, sigurnost i unutarnji mir.
Za početak, možeš li se predstaviti čitateljima MALI VELIKI portala: tko je Sara Knežević danas i kako bi u nekoliko rečenica opisala White Noise?
Zovem se Sara Knežević i cijeli svoj život sam u glazbi. Na sceni sam od treće godine, pjevanjem sam proputovala pola svijeta, radila na televiziji i nastupala na velikim pozornicama, uglavnom kao prateći vokal. Glazbeni me život oblikovao, naučio svemu što danas znam i dugo je bio moj jedini prostor izražavanja.
Ulaskom u tridesete osjetila sam da mi, uz svu buku i tempo tog svijeta, nedostaje tišina. Sve je postalo pomalo preglasno i nejasno, a ja sam počela tražiti nešto dublje, sporije i mirnije.
Iz te potrebe nastao je White Noise: moj mali atelje personaliziranog nakita i moj prostor između zvuka i tišine. To je brend koji nosi ideju sigurnosti, intime i dubljeg značenja. Svaki komad zamišljen je kao tihi podsjetnik na ono što nam je zaista važno. Nakit koji nije napadan, ali upravo zato dolazi do izražaja. Brend koji ne prati trendove, već osjećaj.
Kako je konkretno nastala ideja za pokretanje White Noise ateljea? Je li to bio dug proces sazrijevanja ili jedna jasna točka u kojoj si znala da je vrijeme za promjenu?
Ideja je nastala sasvim slučajno, jedne večeri nakon koncerta. U tom trenutku sam shvatila da želim promjenu, da želim više misliti na sebe. Da mi je tijelo umorno od života kakvog živim i da želim stvarati nešto potpuno drugačije. Htjela sam se okušati u sasvim novoj branši jer duboko vjerujem da u životu treba slušati intuiciju. A moja mi je jasno rekla da trebam usporiti, izaći iz buke i kreirati sama svoj mir.
To je bila baš jedna jasna točka preokreta. Sve što se dogodilo u tom periodu, trebalo se dogoditi kako bi poguralo moje misli u smjeru stvaranja vlastitog brenda.
Onog dana kada sam donijela odluku, nakon toga više niti jedan dan nije bio isti. Godinu dana sam, bez prestanka, radila na brendu s jako puno strasti, upornosti i vjerom da je ovo put kojim sada trebam ići.
Ime White Noise nosi snažnu simboliku. Kako si osobno doživjela pojam “bijelog šuma” i na koji si način taj osjećaj mira i sigurnosti pretočila u nakit?
Pojam “white noise” dolazi iz glazbe i odnosi se na određenu frekvenciju zvuka, ali za mene je oduvijek imao osobnije značenje. Iako sam to shvatila tek prije nekoliko godina. Taj me šum, zapravo, pratio cijeli život. Cijeli život pjevam i primijetila sam da se najopuštenije osjećam uz ambijentalne zvukove poput vode jer me ti šumovi smiruju.
Dok recimo pjevam prilikom pranja suđa ili tuširanja, šumovi vode sakriju nesavršenosti glasa i samim time se osjećam sigurnije. I to je između ostalog i razlog zašto svi volimo pjevat pod tušem. White Noise je posvuda.
Taj sam osjećaj htjela prenijeti i na brend, stvoriti prostor bez pritiska i buke, u kojem vladaju mir i sloboda. Nakit mi je došao prirodno, jer nosi emociju i bliskost. Inicijal skriven ispod majice ili simbol koji zna samo onaj tko ga nosi zamišljeni su kao nečiji osobni white noise kao tiha, unutarnja sigurnost.
Ulazak u poduzetništvo često znači izlazak iz zone sigurnosti. Koji su bili tvoji najveći strahovi na početku i što ti je bilo najteže kada si odlučila krenuti ispočetka u potpuno novom području?
Prije nešto više od godinu dana nisam znala apsolutno ništa o poduzetništvu i u početku mi je zvučalo nerealno da idem u potpuno novu branšu, daleko od svega što sam do tada radila. Najveća podrška mi je bila obitelj jer svaki strah i svaki pad bili su lakši uz njihovu blizinu. Nevjerojatno sam zahvalna što imam ljude koji su me podržavali kada mi je na pamet pala ideja da sve okrenem naopako, ali zapravo u boljem i zdravijem smjeru.
Moja je vrlina definitivno organizacija. Volim sve ideje i probleme zapisati i rješavati ih dio po dio. Tako sam, korak po korak, učila što i kako raditi.
Najviše sam se bojala logistike, nabave, administracije, dobavljača, faktura… Sve ono što ranije nisam poznavala. Danas, gledajući unazad, vidim koliko sam napredovala, posebno u komunikaciji i radu s novim terminima i procedurama, i mogu reći da sam na to stvarno ponosna iako i dalje učim.
Kako je izgledao sam početak rada, od učenja izrade nakita i gravura do prvih gotovih komada? Jesi li imala mentore ili si sve učila kroz pokušaje i pogreške?
Početak rada izgledao je tako da sam korak po korak kupovala alat i repromaterijal, radila na jeftinim materijalima i konstantno tražila edukacije. Većinu stvari sam učila sama, kroz pokušaje i pogreške, ali i zahvaljujući poznanici iz Amerike. S njom sam komunicirala do ranih jutarnjih sati i ona mi je puno pomogla s obzirom na to da je stručnjak za izradu nakita. Sve što mi je trebalo kupila sam vani, a tata mi je izradio drveni stolić na kojem danas radim.
Prvo sam vježbala na jeftinim materijalima, zatim prešla na srebro i tek kasnije na zlatne komade. Tehnika koju koristim zahtijeva mirnu ruku i preciznost, a pogreške su neizbježne, čak i danas se dogodi da pogriješim na skupom materijalu, jer gravure radi ljudska ruka, ne laser.
Nakon 6 mjeseci svakodnevnog vježbanja usudila sam se napraviti i prvu ogrlicu za prijateljicu. Paralelno sam učila i slagati nakit od komponenti kako bih mogla kasnije kreirati vlastite kolekcije.
S kakvim si se preprekama susrela na tom putu (tehničkim, financijskim, mentalnim) i što te najviše testiralo kao poduzetnicu?
Na svom putu nailazila sam na razne prepreke, pogotovo u logistici i financijama, područjima koja su mi u početku bila najstrašnija. Jedna od najvećih prepreka bila je kada se nakon više od pola godine traženja i testiranja materijala izgubila pošiljka s velikom narudžbom s kojom sam trebala započeti poslovanje. To se dogodilo samo nekoliko mjeseci prije izlaska brenda.
Mjesec dana sam bila u velikom mentalnom padu, smatrajući to znakom da stanem. No, zapravo je bio znak da naučim rješavati problem.
Iako pošiljka nikad nije pronađena, naučila sam jako puno i uspjela pronaći rješenja. Uz to, svaka nabava donosi dodatne troškove poreza i carine. A dobavljači su često na drugim stranama svijeta, što je za početnika financijski izazov. Sve prepreke gledam kao školu jer svaka je prilika za učenje, mentalni rast i razvoj vještina koje su potrebne da bi se uopće bavila poduzetništvom. Svaki dan donosi novo iskustvo i potvrđuje mi da se sve što želimo može ostvariti, ali da nas život šalje kroz izazove koje moramo naučiti rješavati.
Velik naglasak stavljaš na materijale i sigurnost za kožu. Od kojih materijala izrađuješ White Noise nakit i kako biraš ono što će ući u tvoju kolekciju?
White Noise nakit trenutačno izrađujem od 14k gold filled materijala. Gold filled još nije široko poznat na našem području, ali koji se meni pokazao idealnim za moje gravure. Gold filled zapravo znači da je sloj pravog zlata 100 puta deblji nego kod obične pozlate, što ga čini sigurnim za kožu i pogodnim za svakodnevno nošenje.
Kasnije planiram uvesti i srebro te gold vermeil, koji je debela pozlata na srebru, kako bih mogla razvijati i kolekcije koje nisu nužno personalizirane. Želim da White Noise bude i prostor za svakodnevne bezvremenske komade koji zadržavaju isti osjećaj mira, pažnje kao i personalizirani nakit.
Koliko je zahtjevno pronaći kvalitetne materijale koji istovremeno zadovoljavaju estetske, trajne i zdravstvene kriterije? Kako izgleda taj proces nabave i testiranja?
Pronalazak materijala zahtijevao je mjesece testiranja i edukacije. Kupovala sam testne uzorke s nekoliko strana svijeta, često čekala po mjesec dana da stignu, a znalo se dogoditi da stignu krivo pa sam naručivala ponovo. Tek nakon toga testirala bih ih na sebi, a zatim i na prijateljicama i članovima obitelji.
Kućno testiranje znalo je uključivati i stavljanje nakita u slanu vodu na dva dana, iako je najbolji test zapravo svakodnevno nošenje: trenje, znoj i vrijeme.
Ph kože također je važan faktor jer nakit ne odgovara uvijek svima. Uz sve to, od dobavljača tražim certifikate i testove koji potvrđuju sastav i kvalitetu materijala. Smiješno je kad pogledam kako moj posao ponekad ovisi o tako malenom komadu nakita koji stane u najmanju omotnicu i pređe pola svijeta da dođe do mene. Još jedan dokaz da su male stvari zapravo jako bitne. Proces je zahtjevan, oduzima puno vremena i strpljenja, ali upravo te male stvari čine cijeli posao smislenim.
Gravure su jedan od najupečatljivijih elemenata White Noise nakita. Kako nastaju, koliko su tehnički zahtjevne i koliko vremena zahtijeva izrada jednog personaliziranog komada?
Tehnika metal-stampinga zahtijeva izrazito mirnu ruku i preciznost. Radim na malim medaljonima već od 6 mm, a slova su ponekad veličine samo 1,5 mm, pa je svaki udarac čekićem konačan. Ponekad mi samo namještanje traje 20 min, koristeći čačkalice, ogledala, dobro svjetlo ili povećalo.
Nakon otiska slijedi poliranje, spajanje komponenti i pakiranje s personaliziranim karticama. Iako sam udarac traje par sekundi, cijeli proces, od pripreme do gotovog komada zahtijeva puno vremena i strpljenja. Kada imam više narudžbi, cilj mi je napraviti 4–5 komada dnevno, ali svaki radim polako i pažljivo, kako bi bio savršen.
Tvoj nakit nije masovna proizvodnja, već nastaje u malom kućnom ateljeu. Što za tebe znači raditi sporije, ručno i s puno pažnje u svijetu koji često traži brzinu i količinu?
Raditi sporije, ručno i s pažnjom za mene znači stvarati nakit koji nosi dušu i priču. Svaki komad je namijenjen osobi koja ga nosi, a ne masi, i zato zahtijeva vrijeme i koncentraciju, od gravura do slaganja komponenti i pakiranja.
U svijetu koji stalno traži brzinu i količinu, upravo taj sporiji ritam mi omogućuje da uživam u procesu, osjetim mir i stvorim nešto što zaista vrijedi.
Jer svaki detalj, svaki udarac čekićem, svaka pažljivo odabrana komponenta, sve to čini da komadi budu intimni, posebni i trajni.
Pakiranje i vizualni identitet brenda također nose poruku. Koliko ti je bilo važno da svaki detalj, od boja do ambalaže, komunicira filozofiju White Noisea?
Pakiranje White Noisea i vizualni identitet nisu slučajni. Točno sam znala kakav izgled želim i dugo sam radila na tome s prekrasnom djevojkom iz Saysistudio, koja je odmah shvatila moj koncept i viziju. Zajedno smo stvorile profinjeni, minimalistički i nenapadni stil.
Crna simbolizira buku života, ali i jednostavnost i jasnoću, dok bijeli detalji predstavljaju svjetlo koje nas prati.
Isto vrijedi i za nakit: nije upadljiv, ali nosi poruku. Taj osjećaj jednostavnosti odražavam i u privatnom životu kroz monokromatske boje i crnu, koja za mene uvijek predstavljala eleganciju i jasnoću.
Posebno mjesto u tvojoj priči ima mama, koja je snažna inspiracija i emotivna poveznica brenda. Kako se ta veza reflektira u samom radu i energiji White Noisea?
Moja mama zauzima posebno mjesto u cijeloj priči White Noisea jer je ona moj oslonac, najbolja prijateljica i nepresušan izvor ljubavi. Za mene je mama pojam profinjenosti i ljepote, ona život oboji elegancijom, jednostavnošću i toplinom koja sve čini smirenijim.
Njezin glas i prisutnost moj su “bijeli šum” i mama ima moć da svu tu buku i kaos pretvori u mir, unosi svjetlost i osjećaj sigurnosti.
Jer svaki komad zamišljen je s pažnjom, nježnošću i trudom koji od nje primam cijeli život, i upravo se ta energija reflektira u načinu na koji stvaram nakit i u cijelom White Noise brendu. Njena me energija inspirira i svakako planiram posvetiti jednu od kolekcija upravo njoj i svim majkama.
Što te je poduzetništvo naučilo o tebi samoj, kao ženi, kreativki i osobi koja je navikla raditi “iza glasa”, a sada stoji iza proizvoda?
Poduzetništvo me najviše naučilo strpljenju i tome da svaki problem koji dođe ima svoj razlog i da sve ima svoje „zašto“. Shvatila sam da mogu sve što odlučim, iako će biti puno prepreka i koliko je važno slušati svoje tijelo, um i intuiciju.
Intuicija mi nikada nije bila jača nego kada sam odlučila živjeti sporije, s manje stresa, i stvoriti prostor u kojem se osjećam mirno i usmjereno.
Kao žena i kreativka, naučila sam koliko je vrijedno stajati iza svojih ideja i proizvoda i istovremeno ostati vjerna sebi i svojim ljubavima. I dalje pjevam, jer glazba je moja prva ljubav, i povremeno to dijelim i na profilu jer želim da ljudi znaju tko stoji iza brenda, jer White Noise nije samo nakit, već i produžetak mene, mog ritma i mojeg načina gledanja na svijet.
Koji su ti planovi za budućnost White Noisea, nove kolekcije, suradnje ili možda širenje priče izvan nakita?
White Noise je tek započeo svoju priču, a već imam velike planove i stalno nešto zapisujem u svoju bilježnicu. Uskoro izlazi nova kolekcija, a nakon toga želim istražiti i komade od drugih materijala koji nisu personalizirani, da stvorim nakit koji je svakodnevni, minimalistički i nosi isti osjećaj intime. Već sada, nakon svega godinu dana rada, osjećam da je brend probio led, a lista ideja koju imam za budućnost stalno raste.
Jednog dana voljela bih imati i fizičku trgovinu te biti prisutna na sajmovima, kako bi ljudi mogli upoznati mene kao osobu iza brenda jer u ovo digitalno doba smatram da je važno stvarno povezivanje, ne samo online. White Noise za mene nije samo posao već prostor u kojem se kreativnost razvija svakog dana, i nikad ne znam što će mi sutra pasti na pamet, možda nešto potpuno novo, možda izvan svijeta nakita. Brend raste sa mnom i mojim idejama, i upravo to ga čini živim i uzbudljivim.
I za kraj, što bi poručila ženama koje osjećaju da su “preglasnom” životnom fazom došle do točke u kojoj žele promjenu, ali se boje napraviti prvi korak?
Poručila bih im da poslušaju svoj unutarnji glas, svoju intuiciju. Znam da zvuči kao klišej, ali meni je jako pomoglo da jednostavno pišem rukom u bilježnicu sve što mi je na umu. Trebala sam tišinu i samoću da se pronađem. Da čujem što moj um i tijelo zaista žele.
Strah je normalan, zapravo, on nas gura dalje. Važno je ne dopustiti strahu da nas blokira, već ga priznati i ići s njim dalje. Bez straha ne bih riješila probleme s kojima sam se suočavala jer me konstantno gurao naprijed.
Podrška onih najvažnijih je vrijedna, ali na kraju dana svakako si sama, sama sebi moraš reći: “Pametna sam, sposobna sam. Mogu, hoću i probat ću.” I najvažnije: ne bojte se izaći iz zone komfora jer ne postoji pravo vrijeme osim “sada”.
Naučila sam da kada zatražimo promjenu, doći će nam svi problemi s kojima se trebamo suočiti. Ništa neće nastati preko noći.
Htjela sam odustati jako puno puta, ali nisam. Kada dođe prepreka, najvažnije što sam naučila jest pitati se: “Mogu li ja tu išta sad promijeniti ili da se nastavljam stresirati?” Ako mogu – hoću. Možda ne danas, ali mogu. Ali neću ostati u stresu. Za sve postoji rješenje, iako se u nekim trenucima čini da nema izlaza.
Sve su to stvari koje se ne reflektiraju samo na moj poslovni život i brend, već i na moj svakodnevni život. U konačnici, jako puno sam naučila o sebi onog dana kad sam se suočila sa strahom, krenula iz potpunog neznanja i izašla iz zone komfora. Ženama koje žele nešto novo poručujem: idite korak po korak, uzmite vremena za odmor kada treba, i tražite načine jer za sve postoji rješenje. Slušajte i učite od ljudi koji su već postigli ono što želite.
