Osim što je vlasnica obiteljskog poduzeća TIM Antunović i suosnivačica brenda Croccantino, Marija Antunović sama za sebe kaže da je i “majka tri djevojčice, supruga pelješkog zeta, perpetuum mobile u duši – ona koja rijetko kad miruje, i dušom i tijelom”. Njezin Croccantino već je svima dobro poznata priča, a oni koji su probali njihove proizvode sigurno ih nisu zaboravili.
Marija se prije pokretanja brenda Croccantino bavila osmišljavanjem, prodajom i koordinacijom digitalnih medijskih projekata. Brojke, međutim, nisu bile njezina strast. Ali je naučila, sama kaže, da “iza svake od njih stoji priča – o ljudima, potrebama, emocijama. Upravo to iskustvo – ono vidljivo i ono nevidljivo – danas živim u Croccantinu.”
Što stoji sve iza uspjeha Croccantina ispričala je u intervjuu za MALI VELIKI.
Kako je nastala ideja za Croccantino i koji su bili prvi koraci?
U ranu jesen 2013. godine Ivan i ja smo šetali orebićkom šetnicom i baš smo bili u nekom zanosu ideja i slike budućnosti. Ugledali smo kamenu kuću na samom početku šetnice i rekla sam mu da zamisli ovdje slastičarnicu. S obzirom na to da se moja obitelj od mog djetinjstva bavi slastičarstvom, otvaranje slastičarnice u kojemu ćemo biti u direktnom kontaktu s gostima je bio kao jedan neostvareni san. Nekoliko dana kasnije saznali smo da se taj prostor daje u zakup. Za mene, to nije bila slučajnost – to je bio znak. Znak da je vrijeme da prestanemo maštati i počnemo stvarati.
Još dok je moja sestra studirala u Italiji, Ivan i ja smo prvi put probali pravi artizanski gelato. Taj okus, ta tekstura, ta emocija – znali smo: to je to. Gelato će biti srce naše ponude, ono oko čega ćemo graditi cijeli koncept. Nešto autentično, nježno i snažno u isto vrijeme. Baš poput nas.
Što je uopće pravi talijanski gelato?
Talijanski gelato je ručno rađeni sladoled koji pažljivo biranim prirodnim sastojcima i njihovim balansom mora postići svilenkastu, kremastu teksturu bogatog okusa, bez korištenja umjetnih atoma, bojila i industrijskih baza. Artizanski sladoled poslužuje se na višoj temperaturi i ima znatno manji udio zraka od industrijskog sladoleda.
U kojem trenutku si shvatila da Croccantino kao brend ima potencijal prerasti koncept jedne slastičarnice? I koji su bili prvi koraci nakon toga?
To je trenutak kada sam shvatila da je Croccantino dobio sustav vrijednosti koji je počeo pričati našu priču umjesto nas. Prve naznake su se vidjele nakon 2 – 3 godine kada su počeli stizati prvi upiti o suradnji izvan granica Hrvatske ili o franšizi. To nije bilo vrijeme za takav poslovni pothvat niti nam je razvoj u sklopu takvog poslovnog modela u ovom trenutku privlačan. Jako nam je važan suživot s našim brendom, on nije sam sebi svrha to je naša produžena ruka. Najveći preokret u našem poslovanju dogodio se 2022. godine kada smo, kroz projekt Startaj Hrvatska, dobili priliku, ponuditi naš sladoled u maloprodajnim pakiranjima na nacionalnoj razini. U preko 100 trgovina Interspara i Spara. I ta prilika se, na početku, činila dalekom i nemogućom. Ali intuicija nam je govorila da idemo u pravom smjeru i dobro je da smo joj vjerovali.
Što ti je do sada u poslovanju bio najveći izazov?
Već je 11 godina iza nas i mislim da bih svake godine našeg poslovanja na ovo pitanje odgovorila drugačije. I to, ne zato što su izazovi svake godine sve veći (možda i jesu), već zato što se mi mijenjamo za to vrijeme, rastemo, odrastamo. Kada riješimo jedan izazov, drugi je već na horizontu i on postane naš fokus. I čini nam se da ono što nas je držalo budnima prije par mjeseci danas nije toliko značajno. Ono što je uvijek isto je izazov osobnog rasta kroz posao – kako se razvijati pametnije, održivije, kako voditi i inspirirati ljude i dijeliti energiju i strast koju imaš. A da uz to puniš i vlastiti bunar inspiracije. Balans je uvijek izazov.
Koliko su ljudi u Hrvatskoj bili spremni na premium sladoled i koliko su prepoznali tvoje proizvode?
Iz godine u godinu primjećujem da hrvatsko tržište sve više prihvaća i traži premium proizvode. U našem slučaju vjerujem da prepoznaju i kvalitetu i svjesno svojom kupnjom podržavaju iskrenu, autentičnu priču koja iza njega stoji i tako nam daju vjetar u leđa. Radi toga osjećam i veliku zahvalnost i odgovornost za put razvoja koji biramo.
Kako je izgledao proces izrade sladoleda u prvim danima, a kako izgleda sada?
Tehnološki isto, samo sada imamo veće pasterizatore i zamrzivače. Ali danas sladoled izrađujemo s puno više sigurnosti u sebe i svoje znanje, s posloženim proizvodnim procesima. U prvim danima mi smo izrađivali svaki sladoled, dok danas imamo odličan tim ljudi koji nosi proizvodnju.
Što danas još sve proizvodite i koliko imate zaposlenih?
Danas imamo proizvodne pogone na dvije adrese: u Croccantino Labu u Zagrebu fokusirani smo na proizvodnju sladoleda u maloprodajnim pakiranjima i proizvodnju bezglutenskih keksa, kolača i torti. A u proizvodnom pogonu u Vignju imamo cijeli niz proizvoda – od kruha s prirodnim kvascem, pekarskih slastica poput croissanta ili uskrsne sirnice i panettonea pa sve do torti, kolača i u konačnici sladoleda. Iako je mali, pogon je podijeljen u nekoliko organizacijskih jedinica i uz puno ruku sve se uspije stići. Broj zaposlenih u ljetnim mjesecima doseže gotovo 50 ljudi.
A kako birate okuse koje ćete proizvesti? Kako izgleda taj proces?
Iza nas je 11 godina direktnog kontakta s kupcima i iz prve ruke znamo koji okusi su njihovi favoriti i te okuse ili njihove poboljšane inačice odlučujemo ponuditi na nacionalnoj razini. Ideja o novom okusu dođe u raznim okolnostima – dok putujem, kada probam neki koktel ili kombinaciju okusa u jelu, najčešće kada sam opuštena i uživam u trenutku.
Koji je okus najprodavaniji?
Ovisi od mjeseca do mjeseca, no tri prva mjesta redovito zauzimaju Croccantino, Cheesecake i Pistacija. S obzirom na to da je, od nedavno, novi okus Nutola izašao na tržište, mislim da će im malo pomrsiti račune. Radi se o kombinaciji kikirikija, slane karamele i hrskave čokoladne granole bez žitarica.
A kako izgleda suradnja s trgovinama? Jesu li njihove marže isplative za male biznise poput tvojeg?
Vrlo uspješno surađujemo i s malim delikatesnim trgovinama i s velikim trgovačkim lancima. Zahvalna sam da na policama tih dućana ima sve više polica rezerviranih za male hrvatske proizvođače. Svaki od njih ima svoju poslovnu strategiju postavljanja cijena na koju mi ne utječemo. Mi moramo voditi računa da cijena koju mi ponudimo trgovini može pokriti sve naše troškove proizvodnje i ostaviti prostora za investicije.
Gdje se sve danas mogu kupiti Croccantino proizvodi?
Kolačići se mogu pronaći u delikatesnim trgovinama kao što su Veronika Delikatese, Mrkvica, Friškoteka u Zagrebu, a sladoled diljem Hrvatske u preko 130 Interspar i Spar trgovina, a ponosna sam da mogu otkriti da se, od lipnja, sladoledi mogu pronaći i na policama preko 30 Super Konzuma diljam Hrvatske. Prije dvije godine naš je sladoled napravio svoj prvi veliki korak izvan granica – i stigao u Sloveniju na police Interspara.
Koje kanale marketinga koristite i koji su vam se pokazali najisplativijima?
Najviše reakcija dobijemo komunikacijom putem društvenih mreža. Mislim da je tome tako jer je komunikacija neposredna, brza, iskrena i autentična. Društvene mreže vodimo osobno i ne plasiramo klasičan komercijalni sadržaj bez emocije već prenosimo svoju filozofiju življenja i poslovanja i kroz osobne priče i naše proizvode. Kvalitetan PR je definitivno zaslužan za kontinuiranu prisutnost u javnosti, a uskoro planiramo i oglašavanje na digitalnim outdoor platformama. Što smo prisutniji na više mjesta diljem Hrvatske, to osjećamo veću odgovornost – da budemo prisutni i u komunikaciji, da našim kupcima kažemo gdje nas mogu pronaći, ali i zašto smo tu.
Za mene je marketing oduvijek bio puno više od klasične promocije i prodaje. Gledam ga kao ulaganje u odnos – dugoročan, iskren i postojan. To je prostor u kojem se gradi povjerenje, u kojem ne govorimo samo o proizvodu, već o vrijednostima koje živimo. Imidž se ne gradi kampanjama – on se gradi dosljednošću, načinom na koji govorimo, ponašamo se i pojavimo svaki put kad nas netko potraži.
Koja je nepravedna prednost koju Croccantino ima?
Ako mislite na ono što nas izdvaja od drugih – našu diferencijacijsku prednost – rekla bih da su to dvije stvari. Prva je ona vidljiva, konkretna, i da budemo iskreni, relativno lako kopirana ako postoji samo kao forma, bez prave priče u pozadini – dugoročno neodrživa. Riječ je o beskompromisnoj kvaliteti proizvoda. U izradi sladoleda koristimo vrhunske sirovine – domaće nehomogenizirano mlijeko i mliječno vrhnje od mini mljekare Veronika, pistaciju sa Sicilije, pijemontski lješnjak, svježe cijeđeni sok od limuna, ručno rađene umake… i to se osjeti u svakoj žličici sladoleda.
A druga… druga je ono na čemu sve počiva. To je naša filozofija rada, vrijednosti koje nas vode i način na koji pristupamo svakom proizvodu, svakom kupcu, svakom danu u poslu. To je ono što se ne može replicirati preko noći – jer dolazi iznutra, iz uvjerenja, a ne iz studioznih strategija. I upravo tu vidimo našu pravu snagu. Ni u jednom trenutku nismo koristili prečace kako bismo brže došli do nekog cilja, vodimo se istom moralnom vertikalom i u životu i poslu – nogama smo čvrsto na zemlji i glavom u oblacima. Zahvalni smo na svakoj pređenoj stepenici i osjećamo odgovornost za biranje puta kojim idemo. Zadržavanje svjesnosti u razvoju i rastu, to je ono što imamo i što nam želim i u budućnosti.
Koje greške najviše pamtiš i što si iz njih naučila?
Ovo me pitanje stvarno natjeralo da zastanem i razmislim. Istina je da imam jedan poseban, pomalo paradoksalan odnos s greškama. Bojim ih se. I zato često nastojim imati sve pod kontrolom – svaki detalj, svaki korak unaprijed isplaniran. Ali istovremeno, iz nekog unutarnjeg poriva, stalno se guram u nove izazove. Sama sebi stvaram situacije u kojima kontrola ne postoji, gdje je teren nepoznat i greške su gotovo neizbježne. I tu nastaje ta moja svakodnevna disonanca – između potrebe za sigurnošću i želje za rastom. No, možda je baš to ono najvažnije što sam naučila iz svih tih pogrešaka: da prođu. Da nije kraj svijeta. Da moraš oprostiti sebi, skupiti što si naučila i ići dalje. Jer bez obzira na sve, dokle god se krećeš – učiš. A to je ono što na kraju ostaje.
Što bi savjetovala nekome tko želi pokrenuti vlastiti brend sladoleda?
Vjerujem da na tržištu ima mjesta za svakoga tko želi pokrenuti svoju autentičnu priču – onu koja dolazi iznutra, izvorno svoju. Mjesta ima za ideje koje se razvijaju iz dana u dan, koje rastu s tobom, koje se ne temelje na stalnom gledanju u brojke, nego na stvaranju nečeg većeg, vrjednijeg… Jer rezultat… on uvijek dođe. Kao posljedica rada, upornosti i vjere u ono što radiš. Ali to ne znači da hodamo kroz život s ružičastim naočalama. Upravo suprotno – važno je znati pogledati strahu u oči, prepoznati promjene i djelovati na vrijeme. Jer rast – i onaj osobni i profesionalni – ne događa se dok čekaš da ti prilika pokuca na vrata. On dolazi onda kad ustaneš, kreneš i stvoriš prostor za tu priliku. Dolazi iz hrabrosti da ideš svojim putem, ali i mudrosti da se znaš prilagoditi kad okolnosti to traže.
