U svijetu u kojem se matematika često doživljava kao “težak” predmet, Martina Ubrekić odlučila je promijeniti priču. Kao magistra edukacije matematike i mama, otvorila je u Zaprešiću PLUS MINUS centar. Mjesto gdje djeca i mladi uče kroz igru, istraživanje i podršku, a roditelji napokon pronalaze način da njihova djeca zavole učenje. Martina vjeruje kako matematika ne mora biti bauk, već prostor za maštu, otkrivanje i samopouzdanje. U razgovoru za MALI VELIKI otkrila je kako je od školske učionice došla do vlastitog edukacijskog centra, što je naučila o poduzetništvu u obrazovanju i zašto vjeruje da se znanje najbolje gradi uz osmijeh.
Kako je zapravo sve počelo, sjećaš li se trenutka kad si odlučila da ideja o edukaciji matematike i prirodnih znanosti preraste u pravi posao?
Od trenutka kad sam diplomirala sam radila u Osnovnoj školi Granešina u Dubravi, što je bilo jedno jako lijepo iskustvo. No, kada sam se nakon porodiljnog dopusta vratila na posao, u meni je već neko vrijeme rasla misao da bih mogla i nešto drugačije.
Tijekom porodiljnog su mi se stalno vrtjele ideje o popularizaciji matematike, ‘matematici izvan matematike’ – kreativnim pristupima, igrama, istraživanju, onome što u školi, zbog ritma i programa, često jednostavno ne stane u raspored.
U svibnju 2021. sjela sam i stvarno ozbiljno sagledala što želim. Napravila sam popis prednosti i nedostataka i jednostavno sam odlučila: idem pokušati. Naravno, mnogi su mi govorili da je napuštanje sigurnog posla možda ‘prevelik rizik’. Ali ja sam osjećala da, ako ne pokušam, uvijek ću se pitati što bi bilo. Tako je ideja postala prostor, programi i zajednica. I danas, kad vidim osmijeh djeteta koje je otkrilo da nešto može — svaki put znam da je ta odluka bila ispravna.
Što te inspiriralo da pokreneš ovakav centar i koliko je bilo izazovno pretvoriti tu ideju u konkretan projekt?
Najveća inspiracija bila su mi sama djeca s kojom sam radila u školi. Vidjela sam kako se njihova slika o sebi mijenja kada im pristupimo na način koji njima odgovara – kad ih čujemo, usporimo, dopustimo im da istražuju i griješe bez straha. Toliko puta sam vidjela dijete koje je uvjereno da ‘nije za matematiku’, kako u pravoj atmosferi zablista. I upravo tu promjenu sam željela učiniti dostupnom što većem broju djece.
Naravno, nije bilo jednostavno pretvoriti ideju u stvarnost. Trebalo je hrabrosti, puno planiranja i još više vjere. Sve sam radila korak po korak – od prostora, preko programa, do prvih radionica i prve grupe djece. Bilo je i sumnji, i neizvjesnosti, ali uvijek sam se vraćala onom osjećaju zbog kojeg sam počela: da ovo ima smisla.
Kad si krenula u priču, jesi li imala iskustva s poduzetništvom ili je to bila potpuna nova avantura za tebe?
Iskreno, to je za mene bila potpuno nova avantura. Nisam dolazila iz poduzetničke priče, nisam imala u obitelji nekoga tko bi me ‘vodio’. Do tada sam znala raditi s djecom, stvarati programe i učiti — ali poslovna strana toga bila mi je nov teren. Učila sam usput, korak po korak. Jedna od prvih odluka mi je bila upisati Biznis Akademiju od Tee Zavacki i to mi je dalo jasnu strukturu svega što trebam pripremiti.
Nekad mi se činilo kao da prolazim tri škole odjednom: kako voditi posao, kako oblikovati programe i kako ostati prisutna mama i supruga u svemu tome. Ali baš zbog toga, svaki mali napredak bio je ogroman.
Mislim da mi je najviše pomoglo to što sam imala jasnu ideju zašto to radim. Kad znaš razlog, sve prepreke postanu samo zadaci koje trebaš riješiti, a to, kao matematičarka, volim. Dakle, da, bila je to nova avantura. Ali ona koja me je oblikovala – i kao stručnjaka i kao osobu.
Kako je izgledao tvoj put od prve ideje do otvaranja centra? Od pronalaska prostora, okupljanja tima, do prvih radionica i polaznika?
Sve je išlo nekako prirodno, ali i jako intenzivno. U lipnju sam dala otkaz u školi, krenula s edukacijom, ispisala bilježnicu svojim idejama i željama. Nakon toga došao je najkonkretniji dio – pronaći prostor u kojem se djeca neće osjećati kao u školskoj učionici, nego više kao “doma”. Željela sam da djeca čim uđu osjete da su dobrodošla. Kad sam u srpnju pronašla prostor u Zaprešiću, sve se počelo polako slagati. Uređivala sam ga tako da bude topao, jednostavan, s puno didaktičkih materijala.
Obrt sam službeno otvorila u rujnu, a u listopadu sam krenula s radom. Prve radionice održala sam sama, u malim grupama. Bilo nam je lijepo, stvarala su se međusobna poznanstva, počele su stizati i prve preporuke od roditelja pa su grupe organički rasle. Što se tiče tima koji danas djeluje sa mnom, nekako smo se našli međusobno. Sve kolegice i studentice koje su se postupno priključivale bile su osobe koje dijele isti pogled na dijete i učenje – da nije važan rezultat nego proces.
Koji su bili najveći izazovi u tom procesu? Što bi izdvojila kao najteži trenutak, a što kao onaj kad si shvatila da je sve vrijedilo?
Ne bi vjerovali, ali ovaj vanjski dio procesa se vrlo često slagao nekako sam od sebe. Sve je išlo jedno za drugim. Najveći izazov bio mi je zapravo onaj unutarnji – nositi se s pitanjem: “Hoću li ja ovo stvarno moći?”. Krenuti iz sigurnog okruženja škole u nešto svoje, potpuno novo, bez garancija, to nije jednostavno.
Bilo je trenutaka sumnje, pogotovo u početku, kad još nemaš pun raspored, kad uspoređuješ svoje planove s tuđim iskustvima i pitaš se ideš li u dobrom smjeru.
Najteži mi je bio upravo taj period tišine prije nego su se stvari zakotrljale. Kad radiš, pripremaš, daješ sebe, a još nemaš povratnu potvrdu da to netko vidi i treba. To su trenuci u kojima stvarno gradiš povjerenje u sebe.
A onaj trenutak kada sam shvatila da je sve vrijedilo? Ma ti trenuci mi se često ponavljaju, kad djeca dožive na radionici ili instrukcijama onaj “aha!” trenutak i shvate da nešto mogu, znaju. To me uvijek podsjeti da ovo ima smisla. Ja vam ne mogu opisati koliko me taj rad s djecom obogaćuje i uveseljava, često budem u nevjerici da sam dijelom zaslužna za te njihove uspjehe.
PLUS MINUS centar bavi se edukacijom i popularizacijom matematike i prirodnih znanosti. Kako roditelji i djeca reagiraju na taj koncept? Jesi li osjetila da postoji stvarna potreba i interes za takvim sadržajem?
Reakcije roditelja i djece bile su zapravo prekrasne. Roditelji često kažu da su tražili upravo nešto ovakvo. Mjesto gdje se matematika ne svodi samo na zbrajanje i oduzimanje, nego gdje se dijete uči razmišljati, istraživati, povezivati i vjerovati sebi Mnogi su nam došli jer su djeca osjećala pritisak ili nesigurnost, a željeli su da učenje bude nešto što im gradi samopouzdanje.
Djeca obično jako brzo reagiraju na drugačiji pristup. Kad shvate da smiju pitati, da smiju pogriješiti, da se trud cijeni više od savršenog rezultata – onda vidimo kako se polako otvaraju. Počinju dolaziti s radošću, s pitanjima, s idejama. Uče se veseliti procesu, ne samo ocjeni.
Stvarna potreba postoji i to vidimo iz godine u godinu, jer interes stalno raste. Mislim da djeca trebaju prostor gdje se mogu osjećati sigurno i vrijedno, baš takvi kakvi jesu.
A matematika je divan alat za to, jer kad dijete nauči da može riješiti ono što mu je jednom djelovalo teško, ta vjera se prelije u cijeli život. I mislim da roditelji to jako dobro osjećaju. Zato nas pronalaze, preporučuju, vraćaju se, i zajedno gradimo nešto jako lijepo.
Kako birate aktivnosti i programe koje nudite? Na koji način spajate učenje i zabavu, odnosno, kako “učenje (za)voljeti”?
Sve programe biramo tako da odgovaraju djeci – njihovoj dobi, tempu, pažnji i načinu razmišljanja. Gledamo što ih zanima, kako reagiraju, gdje se osjećaju sigurno, a gdje treba dodatna podrška. Aktivnosti uvijek kombiniramo tako da se kroz igru razvijaju ozbiljne vještine: razmišljanje, logika, rješavanje problema, komunikacija i suradnja.
To znači da primjerice na Matkaonici s vrtićkom djecom radimo jako puno kroz konkretne materijale, kockice, slagalice, izazovne zadatke, zagonetke, istraživačke priče… Djeci je to zabavno, a zapravo uče. Ključ je u tome da se dijete osjeti uspješno. Jer kada doživi mali uspjeh i kad taj uspjeh netko primijeti, učenje postaje iskustvo koje želi ponoviti. I tako se stvara ono najvažnije – odnos prema učenju. Kad to vidim kod djece, znam da smo na pravom putu. Jer matematika nije cilj, ona je put prema samopouzdanju, upornosti i radosti u otkrivanju.
Kroz ovih nekoliko godina rada, što si naučila o poslu, ljudima i sebi? Imaš li neki savjet koji bi danas dala sebi na početku?
Ono što sam najviše naučila je da se velike stvari grade polako, da rezultat ne dolazi preko noći, nego kroz male, svakodnevne korake koji se možda ponekad čine nevidljivima, ali se na kraju pokažu kao temelj. Od ljudi sam naučila da svatko od nas nosi neku svoju priču, svoje brige, svoje snage i svoje borbe. I da je važno gledati dublje. Stvarno vidjeti to dijete ispred tebe, a ne ga samo promatrati kroz zadatke koje rješava ili ocjene koje donosi.
A o sebi sam naučila da mogu puno više nego što sam mislila, da strpljenje ima smisla, da je u redu ponekad stati, odmoriti, pustiti da se stvari poslože. I da nije potrebno sve znati odmah. Važno je da sam spremna učiti.
Poduzetništvo u obrazovanju nije uvijek jednostavno. Što bi rekla da je najveća prepreka kad netko odluči pokrenuti vlastiti edukacijski centar?
Mislim da je obrazovnim djelatnicima najveća prepreka strah. I to ne samo strah od neuspjeha, nego strah od nepoznatog. U obrazovanju smo navikli na strukture, protokole, jasna pravila i uhodane puteve. Kad izađeš iz toga i kreneš raditi nešto svoje, odjednom više nema ‘prave’ formule. Moraš sam donositi odluke, preuzimati odgovornost i vjerovati sebi čak i kad oko tebe još nema dokaza da si u pravu.
Druga velika prepreka je osjećaj da moraš sve znati i raditi sam. Istina je da ne moraš. Dovoljno je krenuti s onim što znaš, a ostalo ćeš naučiti putem. Posao te oblikuje jednako kao što ti oblikuješ njega.
I treća stvar, ona na kojoj sam ja najviše morala raditi, je strpljenje. Potrebno je puno strpljenja. Rezultati u obrazovanju su spori jer su stvarni. Mi radimo s djecom, s njihovim ritmovima, njihovim procesima. To nije nešto što se mjeri preko noći. Ali kad vidiš dijete koje danas vjeruje u sebe više nego jučer, shvatiš da se tu gradi nešto što traje.
Što smatraš ključnim za uspjeh u ovom poslu? Stručnost, strpljenje, upornost ili nešto četvrto?
Sve to igra ulogu – i stručnost, i strpljenje, i upornost. Ali ako moram izdvojiti ono što je zaista ključno, rekla bih: odnos s djecom. Jer možeš imati najbolji program na svijetu, ali ako se dijete ne osjeća sigurno, viđeno i prihvaćeno, učenje neće imati dubinu. Kada dijete osjeti da si tu za njega, da ga čuješ i poštuješ, da vjeruješ u njega čak i kada ono samo u sebe ne vjeruje, tada se događa ona prava promjena.
Druga stvar je autentičnost. Djeca jako dobro osjete tvoj stav. Ako radiš iz srca, s toplinom i iskreno, to se jednostavno prenosi. To se ne može glumiti, a djeca to osjete. I treće: konzistentnost. Ne moraš svaki dan napraviti nešto veliko, ali moraš biti tu. Prisutan. Dostupan. Dosljedan. U obrazovanju se uspjeh gradi malo po malo, kroz povjerenje, povratne korake, male pobjede i puno ponavljanja.
Koliko se tvoj posao promijenio od početka do danas, u smislu pristupa, ponude, načina rada s djecom i roditeljima?
Mislim da se jako puno toga promijenilo, ali ono najvažnije je ostalo isto. Od prvog dana temelj je bio odnos, povjerenje i osjećaj sigurnosti za dijete. To se nije promijenilo i to će uvijek biti srž onoga što radimo. No, s vremenom je moj pristup postao zreliji i smireniji. Danas puno jasnije vidim potrebe djece, tempo u kojem uče i kako im najviše mogu biti podrška.
U međuvremenu sam naučila i nešto vrlo važno za sebe – odrediti granice.
Na početku sam htjela sve: svaku ideju odmah provesti, biti svima dostupna, svakoj situaciji se 100% posvetiti. S vremenom sam naučila da se kvalitetan rad događa onda kada sam i ja dobro, odmorna, prisutna i u balansu. To je bila možda najveća osobna lekcija.
Ponuda programa se proširila i obogatila, više je istraživačkih aktivnosti, posvetila sam se radu s darovitima i educiram se u tom smjeru. Možda bih to sažela ovako: na početku sam imala ideju i puno entuzijazma, a danas uz to imam iskustvo, mir i jasnoću.
I za kraj koji su ti planovi za budućnost PLUS MINUS centra? Vidimo li uskoro nove radionice, projekte ili možda širenje priče izvan Zaprešića?
Planovi se i dalje razvijaju, ali ono što sam već spomenula da mi je posebno važno u narednom razdoblju je još snažnije usmjeravanje na rad s darovitom djecom. U posljednjih godinu dana intenzivno sam se educirala baš iz tog područja i sve više vidim koliko darovita djeca trebaju prostor u kojem mogu rasti bez žurbe i bez ‘strogih okvira’. To je jedna divna skupina djece koja često ostane ‘između’. Znaju više, brže misle, ali se ne uklapaju uvijek u standardne okvire.
Želim da PLUS MINUS bude mjesto gdje oni imaju izazov, ali i razumijevanje. Educiram se i dalje, kad otkrijem neki novi alat za bolje i lakše razumijevanje matematike. Upravo sam prošla edukaciju Numicona pa možete očekivati i taj program u skoroj ponudi. Kako i sama rastem kao edukator, sve više vidim da djeca trebaju matematiku osjetiti, vidjeti, slagati, dirati, povezivati.
Cilj mi je da matematika ne bude samo broj na papiru, nego iskustvo koje ima smisao.
Bit će i novih istraživačkih (STEM) radionica, a uskoro ćemo i ponoviti ciklus programiranja s robotima. Što se širenja tiče, ne trčim. Vjerujem u polagan rast. Ako se jednog dana proširimo izvan Zaprešića, želim da to bude prirodno, s ljudima koji dijele iste vrijednosti i isti pogled na dijete i učenje. Za sada, rastemo prema unutra: u kvaliteti, znanju, podršci i povjerenju. A sve ostalo će doći u pravo vrijeme.
