Postoje trenuci u životu koji tiho, gotovo neprimjetno, preusmjere putanju. Za Iru Ćoso Mišković takvi trenuci nisu bili glamurozni, nego bolni i stvarni. Panični napadaji, nesanice, strahovi, potraga za mirom. Upravo iz tih pukotina nastala je ideja koja će godinama kasnije postati njezin brend Eri Paper i prvi fizički proizvod: kartice „Živjeti sada”.
U jednoj kutijici sažela je sve ono što ju je vodilo prema prisutnosti: 52 poruke, jednostavne, snažne i nježne, dizajnirane rukom, iskustvom i intuicijom. Njihova misija je jasna: podsjetiti nas da je život ovdje, sada, u dahu koji često preskačemo. U razgovoru za MALI VELIKI, Ira otkriva kako je nastala njezina priča, što ju pokreće, kako balansira korporativni posao i poduzetništvo, te zašto vjeruje da jedna rečenica može promijeniti dan, a ponekad i život.
Ira možeš li nam se ukratko predstaviti? Tko stoji iza brenda Eri paper?
Ja sam Ira, jako sam znatiželjna i upravo me ta osobina dovela do pokretanja poduzetničke priče. Volim glumu, jedan period života sam se htjela pripremati za prijemni za Akademiju dramskih umjetnosti, ali sam na kraju krenula drugim putem. Po struci sam magistra istraživanja i razvoja lijekova i radim u farmaceutskoj industriji. Od početka ove godine paralelno gradim i svoju poduzetničku priču.
Brend je nastao iz vrlo osobne ideje i emocije. Kako je zapravo počela ta priča? Pamtiš li trenutak u kojem si prvi put pomislila: ovo želim pretvoriti u nešto stvarno?
Priča zapravo ima dva početka. Prvi je bio 2018. godine kad sam se našla u začaranom krugu između paničnih napadaja i nesanica. To su bili trenuci kad je započela nova era mog života. Tad sam odlučila mijenjati sebe, ono kako se doživljavam, kako razmišljam i ono kako se krećem kroz život.
Drugi početak se dogodio u ljeto 2022. godine kad sam otputovala u Englesku na tjedan dana edukacije. Jedno popodne sam ušla u knjižaru u centru grada i doslovno u trenutku dobila ideju o karticama koje će pozivati na povratak u sadašnji trenutak. Ideja mi nije dala mira i odmah po povratku kući reaktivirala sam uspavanu kreativu i počela stvarati kartice ‘Živjeti sada’. Želim kroz svoju priču prenijeti koliko je važno brinuti o sebi, koliko je život lijep i koliko toga nam je dostupno svaki dan.
Kada si odlučila napraviti prvi fizički proizvod, kutijicu s karticama Živjeti sada, jesi li već imala jasnu viziju kako će sve izgledati ili se ideja razvijala usput, korak po korak? Što te privuklo tom formatu kratkih, ali snažnih poruka koje se mogu doslovno držati na dlanu?
Odmah sam imala jasnu viziju kako će se kartice zvati. Naziv ‘Živjeti sada’ zvuči kratko, ali moćno. Toliko je lako zaboraviti na prisutnost i svijest u svakodnevici da sam željela već samim nazivom poslati snažnu poruku da je život vrijedan življenja.
Poruke na karticama imaju namjeru pozivati u sadašnji trenutak.
Izvukla sam svoju bilježnicu u koju sam godinama pisala svoje najznačajnije misli i uvide na vlastitom putu promjene. Ispisala sam ih 52 jer godina ima 52 tjedna pa svaka kartica simbolično može predstavljati jednu temu za svaki tjedan u godini.
Nisam odmah imala ideju kako će vizualno izgledati pozadine kartica, za to mi je trebalo vremena. Istraživala sam najbolju opciju i na kraju odlučila sama crtati svaku pozadinu, htjela sam da proizvod zaista bude prava ekstenzija mene. Ako bih morala odabrati riječ koja me najbolje opisuje, ono što cijenim i ono što je neka polazišna točka iz koje se krećem, to bi bila jednostavnost. Upravo su takve i poruke, jednostavne, a istovremeno snažne i nježne. Često naglašavam kroz sav sadržaj koji stvaram da su stvari najčešće jednostavne, ne nužno lagane, ali jednostavne.
Svaka od 52 kartice nosi podsjetnik da živimo sada, bez vraćanja i brige unaprijed. Kako biraš poruke koje će se naći u setu, pišeš li ih iz osobnog iskustva, kroz intuiciju, ili ti ih „donosi” život?
Otpuštanje prošlosti bila je jedna od najtežih lekcija koju sam morala usvojiti, a s druge strane anksioznost i nesanice su obilježavale moj pretjerani strah oko budućnosti. Upravo mi je prisutnost nedostajala u najtežim trenucima i zato danas o njoj pričam kao o temeljnoj postavci bilo kakve promjene.
Kartice su nastale kao nusprodukt mog osobnog iskustva. One se mogu podijeliti u više kategorija; briga o sebi, unutarnji govor i odnosi s drugima.
Kartice su radile za mene i još uvijek rade. Sve ono što me dovelo od paničnih napadaja i nesanica do potpunog mira i kad nemir ispliva van, sažela sam u jednu kutijicu.
Drveni držač koji dolazi uz kartice djeluje kao važan detalj, podsjetnik da prisutnost mora biti vidljiva i fizički prisutna u prostoru. Kako si došla na tu ideju i što ti je bilo važno u samom dizajnu proizvoda?
Osim poruka, držač je jako važan detalj jer kartice kao kartice uzmeš, pogledaš, možda se kratko baviš s njima, spremiš ih u ladicu i zaboraviš na njih. Htjela sam stvoriti nešto da potaknem njihovo aktivno korištenje.
Vizualni stimulansi su izuzetno moćni.
Čak i kad ih ne primjećuješ stalno i kad ne razmišljaš konstantno o njima, oni subliminalno djeluju na tebe i tvoj živčani sustav. Ako su kartice izložene kartice na vidljivo mjesto, one postaju poziv da staneš – makar na trenutak.
Kada pogledaš proces od prve skice do gotovog proizvoda, koji ti je dio bio najizazovniji, a koji najposebniji?
Imala sam izuzetno neugodno iskustvo s prvom tiskarom. Našla sam ju po preporuci, dogovorila tisak, uplatila sam 50% avansa, proizvod nije stigao i novce nikad nisam dobila natrag. Volim uvijek naći neku simboliku, a tad sam na situaciju gledala kao na prvi test – želiš li to dovoljno jako? Odgovor je bio jednostavan – da.
Najposebniji trenutak je onaj kad sam prvu kutijicu primila u ruke. Reakcija je bila ‘ajme pa ovo je postalo stvarno!’.
Eri Paper danas vodiš kao side job. Kako uspijevaš balansirati između posla od devet do pet i stvaranja nečeg vlastitog, što ti je srcu blisko? Što ti je u toj poduzetničkoj ulozi najteže, a što najljepše?
Ne balansiram, jednako sam posvećena oba posla koja radim, samo za svoju poduzetničku priču imam puno manje vremena. Za svoj brend radim najčešće navečer kad svi zaspu i vikendom.
Svemu što radim u životu pristupam vrlo odgovorno pa se tako ponašam i za jedan i za drugi posao.
Trenutačno sam u sezoni života kada jako puno učim i puno toga upijam, nekad bi voljela da dan traje duže da u njega stane sve što želim. Trenutačno najviše uživam u pisanju newslettera koji šaljem svaki ponedjeljak u 7:00 svojoj mailing listi.
Kako si učila o poslovnoj strani priče, cijenama, troškovima, promociji? Jesi li imala pomoć i savjete ili si sve gradila sama, kroz pokušaje i pogreške?
Učim, griješim, isprobavam, mijenjam, prilagođavam i podržana sam od strane mentora i zajednice žena poduzetnica.
Tko najčešće kupuje tvoje kartice, ljudi koji već prakticiraju mindfulness ili oni koji tek traže način da se uspore i dišu? Dobivaš li povratne poruke korisnika i kako im kartice pomažu, gdje ih drže, kako ih koriste?
Kartice najčešće kupuju žene. Ono što sam primijetila u zadnje vrijeme je da oni koji se već dugo bave osobnom evolucijom kartice kupuju nekome za poklon. Povratne informacije su divine. Uglavnom mi javljaju oduševljenje kad im proizvod stigne na adresu.
Priča o karticama je od početka godine dobila i širinu, puno pričam o prisutnosti, svijesti, odvajanju vremena za sebe bez obzira na okolnosti i o tome kako ne možeš nikoga mijenjati osim sebe.
Stižu mi i poruke kako im moje riječi odzvanjaju i kako su ih pokrenule u nekom dobrom smjeru, a to je najljepša nagrada u svemu što radim. Neki ih koriste kao putni alat za prisutnost, neki su mi javili da su kartice pokrenule razgovore za obiteljskim stolom, neki ih imaju na ulazu u stan, neki ih drže na poslu na random stolu. Svatko ih prilagodi sebi i svojoj dinamici života.
Što tebe osobno pokreće i inspirira da nastaviš i kad nema prodaja, kad algoritam ne radi, kad sumnja pokuca?
Podržana sam od strane mentora, imam siguran prostor gdje mogu doći s bilo kakvim pitanjem koje ispliva putem, učim od onih koji su taj put već prošli. Ali najvažnije od svega, snažno vjerujem u svaku ispisanu poruku i na ono što želim prenijeti drugima, prošla sam jedno dugo putovanje i sad ga želim prenositi dalje.
Ako bi mogla dati jedan savjet nekome tko ima ideju, ali se još boji napraviti prvi korak – što bi mu rekla?
Idi, probaj. Život je prekratak da bi se godinama marinirala u ideji ‘što ako’, ‘zašto nisam probala’, ‘trebala sam’ i slično. Strah pretvaraj u uzbuđenje, radi ono što te vuče iznutra, kreći se iz odvažnije i hrabrije verzije sebe, budi podržana i spremna na to da neće biti lagano. Prvo moraš vjerovati u sebe da bi netko drugi mogao vjerovati u tebe.
I za kraj, postoji li neka kartica iz seta Živjeti sada koja tebi osobno najviše znači, ona koja najsnažnije utjelovljuje ono što Eri Paper zapravo jest?
Snažno vjerujem u moć jedne rečenice, one jedne rečenice koja može pokrenuti sve. Teško mi je izdvojiti samo jednu karticu, dvije mi posebno znače. Prvu koju izdvajam je ‘Život je jednostavan’ jer je zbilja jednostavan, sami ga kompliciramo.
Druga kartica je ‘Ne dopusti da ti šaputanja iz partera pokvare predstavu’. To je rečenica jednog od mojih učitelja, a poruka je jasna ‘koliko je toga ostalo na idejama i koliko je ostalo neizgovorenih rečenica samo zbog straha od reakcija okoline’.
