U svijetu u kojem dominira brza moda i masovna proizvodnja, ručni rad postaje rijedak dragulj. Baš poput nakita koji izrađuje Martina Tompić, osnivačica brenda Ayelen. Iza ovog imena, koje na jeziku Indijanaca znači sreća, krije se priča o ljubavi prema prirodi, metalu i stvaranju vlastitim rukama. Martina u svojem malom ateljeu spaja mesing, bakar, kristale i školjke u komade koji nisu samo nakit, već i mala umjetnička djela. Svaki s posebnom energijom i pričom, a sve detalje je otrkila u razgovoru za portal MALI VELIKI.
Za početak, možeš li nam se ukratko predstaviti? Tko stoji iza brenda Ayelen i što on za tebe osobno znači?
Ja sam Martina Tompić, cura iz malog mjesta Brdovca. Ayelen je moj svijet rukotvorina. Brend koji za mene znači puno više od poslovnog projekta, on je preslika moje umjetničke i životne priče. Od malih nogu osjećam da mi je priroda najbliže mjesto, a stvaranje rukama mi je životna strast koja me oduvijek usrećivala i ispunjavala.
Volim reći da sam “sanjarska rokerska, oldschool duša” koja je, usprkos preprekama, vjerovala u svoje snove i nastavila raditi na njima. Često se nađem kako radim po cijele dane, jer ipak ovdje sam ja cijeli tim. Sve radim solo, od dizajna do izrade, fotkanja, marketinga i mreža, komunikacije s kupcima, sajmovi, radionice i slično. Što zna biti vrlo izazovno i umarajuće, ali je u pozadini ogromna ljubav prema stvaranju i osjećam da je to moj put, pa me to drži da ne odustajem.
Ayelen na jeziku Indijanaca znači “sreća”. Kako si došla do tog imena i zašto ti se činilo savršenim za tvoj brend?
Ime Ayelen, što u indijanskom jeziku znači “sreća ili čistoća” nosi simboliku koju oslikavam i u stvaranju. Čim sam ga čula, odmah sam osjetila povezanost s njime. Ta riječ zaista odražava ono što želim prenijeti: osjećaj radosti, čiste energije i povezanosti s prirodom. Budući da su mi tradicionalne vrijednosti i prirodni motivi jako bliski, naziv “Ayelen” mi se činio savršenim odrazom estetike i filozofije mog brenda.
Kad si prvi put osjetila da te ručni rad i nakit istinski privlače? Je li sve počelo kao hobi ili si odmah znala da to želiš pretvoriti u posao?
Rukotvorine i kreativno izražavanje privlačili su me oduvijek. Već kao djevojčica rezuckala sam i prepravljala odjeću koja bi mi mama kupila. To je bio moj prvi korak u svijetu dizajna. U tinejdžerskim sam godinama s prijateljicom pokrenula projekt Cycle ReCycle, gdje smo reciklirale i redizajnirale vintage odjeću. Gostovale smo na raznim revijama i emisijama i tada sam shvatila koliko me rad rukama ispunjava.
Nakon fakulteta (ekonomija/turizam) odlučila sam tu ljubav prema ručnoj izradi pretvoriti u ozbiljniji posao. Tako je nastao Ayelen, nakit i drugi dodaci izrađeni ručno od kože, metala i prirodnih materijala pronađenih u prirodi. Dugo je to bio moj hobi i paralelni projekt uz stalni posao, ali već tada sam znala da želim ipak živjeti od umjetnosti i stvaranja rukama. Prije 8 godina otkrila sam svijet metala i zaljubila se u metalurgiju, te uz veliku upornost, trud i rad, mi je to postao primarni posao.
Koliko je bilo teško pokretanja vlastitog brenda?
Nakon više od desetljeća raznih poslova koje sam radila, shvatila sam da mi je potrebno kreativno izražavanje i da se ne uklapam u klasične okvire društva i da za mene nije ”normalni posao”. Posvetila sam par godina intenzivnom učenju metalurgije, većinu sam učila sama.
Radila sam i po 15 sati dnevno kako bih savladala zanat i općenito pohvatala kako funkcionira poduzetništvo i biznis formalnosti, jer mi je sve bilo novo. Moja upornost, disciplina i predanost postupno su omogućile da moj hobi postane prepoznatljiv brend.
U svojim radovima spajaš metale poput mesinga i bakra s prirodnim materijalima, kristalima i školjkama. Možeš li nam malo približiti proces stvaranja jednog komada, od ideje do gotovog nakita?
Proces stvaranja komada počinje idejom iz glave, prirode ili čak iz snova, koje potom razvijam na papiru ili eksperimentiranjem s raznim materijalima odmah iz glave. Zatim nastupa tehnički dio. Piljenje, kovanje, lotanje, brušenje i postavljanje kristala ili nekih dodataka ako ih dodajem. Svaki komad prolazi kroz niz preciznih koraka.
Zanimaju me i razne tehnike obrade metala, pa se trudim istraživati i učiti nove tehnike (najčešće je to preko YouTubea ili interneta). Metalurgija zahtijeva puno učenja i prakse, pa izrada nekih komada zna potrajati i nekoliko dana. Na kraju je rezultat ručno rađeni komad nakita koji odražava početnu inspiraciju, u koji utočim puno ljubavi i moje energije.
Ayelen njeguje filozofiju “spore” i održive mode. Možeš li nam objasniti što to za tebe znači u praksi?
Izrađujem nakit i dodatke u vrlo malim serijama, svaki komad dizajniram da bude trajan i kvalitetan (trudim se). Pritom recikliram otpadni metal, koristim samo kvalitetne i prirodne kristale i kamenje. To sve nije lako u ovom današnjem svijetu brze industrije i vrlo jeftine proizvodnje, gdje je sve teže pronaći kvalitetnije materijale za izradu, a da pritom i moj obrt opstane. Moram priznati da su ponekad to velike borbe i izazovi.
Danas je teško biti mali proizvođač i ručni rad često nije dovoljno cijenjen. S kojim si se izazovima najviše susretala, od materijala, opreme, tržišta, do samog prepoznavanja brenda?
Izazovi malog proizvođača su višestruki. Ako je zbilja u pitanju pravi RUČNI RAD, a ne sve ono što se danas naziva tim imenom, nažalost. Obavljam svaki zadatak sama. Od dizajna i izrade do prodaje, osjećam se često kao hobotnica, pa moram strogo planirati svaki sat svog vremena.
Dugi radni dani i obim posla znaju biti iscrpljujući, a povremene poteškoće u nabavi materijala (kvaliteta se mijenja ili kasne pošiljke dobavljača i slično) mogu poremetiti planove oko narudžbi ili izrade za sajmove. Zato se trudim održati fleksibilnost, pronalaziti alternativna rješenja i tražiti pozitivnost u izazovima. Komunikacija s kolegama često pomogne, prvenstveno kao support da se ne osjećaš sam.
Često dolazi i do situacija da te drugi kopiraju. To narušava prepoznatljivost brenda, ali me i jako uznemiri i dirne u srce. Učim emotivno ne uzimati stvari srcu, na koje ne mogu utjecati. Plus dodatni izazovi koje donosi brza moda, dostupnost jeftinih proizvoda s raznih globalnih web shopova (temu, ali express) koji direktno narušavaju tržište spore proizvodnje. Tu je i hrpa preprodavača koji stavljaju etiketu ”ručni rad”, a doslovno kupuju i sklapaju gotove dijelove u par sekundi, s tih istih jeftinih stranica. A s njima se ne mogu natjecati niti utjecati na to. Doslovno se psihički trebam zaštiti od tih stvari i fokusirati se na svoj rad. Ali posljedice se osjećaju i mislim da postaje sve teže i teže općenito.
Poduzetništvo u kreativnim industrijama zna biti izazovno. Što te drži motiviranom kad dođu teži periodi?
U težim trenucima motivira me ideja da sam svoj poziv pronašla i da mogu ostvariti svoje ideje i ono što moja mašta zamisli. Ili barem mogu probati! Kada vidim da uspijem “izvesti ono što zamislim” i da moji komadi drugima donose radost, to me posebno usrećuje.
Također pokušavam zadržati fokus na pozitivnom. Npr. na podršci zajednice i trenucima kad ljudi cijene ručnu izradu i umjetnost. Svaka povratna pozitivna riječ i energija, mi daju vjetar u leđa da nastavim dalje.
Što bi rekla da je najljepši, a što najteži dio tvog posla?
Najljepši dio posla mi je neprocjenjiv osjećaj stvaranja. Iz ničega stvoriti nešto i vidjeti kako netko drugi pronalazi njegovu vrijednost – to je posebna nagrada. Zbilja me ispunjava kada vidim da moj rad nadahnjuje druge ili im uljepšava dan.
S druge strane, najteža strana bila je vremenski i energetski intenzivan početak. Prvih par godina, radila sam doslovno po cijele dane bez dana slobodnog i bilo je iznimno naporno. Učenje boljeg balansiranja poslovnog i privatnog života još uvijek je proces, ali svaka stečena lekcija zapravo dodatno potvrđuje koliko vrijedi trud.
Što bi savjetovala svima koji imaju neki kreativni talent, ali se boje pokrenuti vlastiti brend ili izaći na tržište?
Bolje je probati pa ne uspjeti, nego ne probati uopće i žaliti jednog dana kad će možda biti prekasno. I mene je bilo jako strah, a trenutak nikad nije ”savršen”.
I za kraj, što slijedi za Ayelen? Planiraš li nove kolekcije, radionice ili možda neku posebnu suradnju?
Trudim se ići korak po korak i ne gledati jako daleko u budućnost (jer mi to izaziva anksioznost hehe). Što više sadašnjeg trenutka i planova samo za blisku budućnost, jer vremena i svijet se mijenjaju prevelikom brzinom i preteško je imati dugoročne planove. Glavni prvi plan je uspješno odraditi zadnja tri sajma za ovu godinu i jednostavno ići naprijed, učiti nove tehnike i trudit se ne odustat od onoga što najviše volim, a to je kreativno stvaranje.
