Hana Tintor zagrebačka je ilustratorica i animatorica. Tijekom svoje karijere ilustrirala je slikovnice, knjige, crtala murale, radila animacije i najrazličitije komercijalne projekte. Njezin je ilustratorski izričaj već nadaleko prepoznatljiv, a ona ga i dalje brusi i iznova otkriva nove sfere u kojima bi se mogla okušati. Jer, kako je sama rekla za MALI VELIKI, kao ilustratorica jednostavno ne može stalno raditi isto.
Krajem svibnja u izdanju izdavačke kuće Bodoni, izašao je njezin prvi strip naziva “Cure”. Radi se o seriji ilustracija koje prikazuju njezine razgovore s prijateljicama. “Cure” su nastale vrlo spontano, proizašle su iz bilježenja svakodnevnih interakcija. A kad je Hana neke od njih objavila na Instagramu i otkrila koliko su popularne, rodila se ideja za knjigu koja bi, čini se, mogla postati njezin najuspješniji projekt do sada.
Za MALI VELIKI ispričala je sve o svom ilustratorskom putu. Od Studija dizajna u Zagrebu preko ilustracije u Cambridgeu do sjajnih projekata na kojima danas radi.
Reci nam za početak – tko je uopće Hana Tintor?
Ja sam ilustratorica, Lolina vlasnica, Markova cura, didina žabetina, planinarka, strastvena plivačica i ovisnica o kavi. Volim biti u društvu, još više ako su u pitanju psi, volim hranu, more i sunce. A volim i tišinu, samoću, bicikliranje i kišu (zadnje dvoje ne istovremeno).
Diplomirala si Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i ilustraciju u Cambridgeu. Možeš li usporediti ta dva studija? Čemu su te naučili?
Mogu ih usporediti. Na ARU u Cambridgeu pristup mentora je bio individualan, bila nam je dozvoljena širina i gotovo je uvijek početna pozicija za rješenje zadatka bila nešto osobno. Dolazili su nam vrhunski profesionalci (ilustratori, agenti, art direktori) koji bi nam održali predavanje o vlastitom putu i kako posao koji nas čeka funkcionira u stvarnosti i praksi. Naš profesor Jim Butler družio se s nama i nakon predavanja i vježbi, u pubu bismo uz pivo crtali ljude u blokiće, a vikendima išli u London na izložbe i događanja koja je smatrao relevantnima i nakon kojih bi nas opet odveo na druženje. Cijeli odnos je bio prijateljski i vrlo otvoren – pokazivao nam je i svoje radove, realizirane i “propale”, donosio knjige i grafičke romane i tako nam širio vidike.
U Zagrebu nije bilo tako. Apsolutno sam imala sreće što me mentor na SD-u, Nenad Dogan, podržavao u tome da ilustraciju “guram” u svaki projekt i učio me kako, ali činjenica je da je generalni pristup studentima ovdje i tamo (bio) suprotan.
Koji ti je bio prvi angažman? Kako si ga pronašla?
Prve ilustracije za koje sam dobila novac, bile su narudžbe! Na Facebooku sam objavljivala ilustracije likova u nekakvim apstraktnim svjetovima, sve je bilo linijski i “slatko” i ljudi su se javili da bi htjeli nešto personalizirano u tom stilu. Mislim da je to bilo 2014. Facebook je tada još nešto i značio, Instagram još nisam imala i puno idućih angažmana dobila sam zahvaljujući objavljivanju tih svojih crtarija. Zato mislim da je važno pokazivati svoj rad, bez obzira na to što se neće svima svidjeti.
U Velikoj Britaniji te zastupa agencija za ilustraciju How Do You Do. Kako je došlo do suradnje s njima, tko je kome pristupio? I kako takva suradnja uopće funkcionira?
Anna, koja je osnovala agenciju, pristupila je meni za vrijeme studija u Cambridgeu. Ona je prijateljica s Jimom, tražila je nekoga tko tek ulazi u profesionalni svijet ilustracije i on joj je preporučio mene! I ona je tek tada kretala pa je htjela ilustratore s više i manje iskustva.
Imati agenta/icu znači da on/a nalazi posao, komunicira financije i rokove, dok se ilustrator bavi zadatkom. Imala sam nekoliko poslova zahvaljujući agenciji. Moj minus u svijetu komercijalne ilustracije je taj što ne mogu stalno raditi isto, a danas se od ilustratora očekuje da ponudi ono što je već napravio. Ja smatram da, kao ilustratorica, nisam samo crtačica koja će na isti način uvijek nešto prikazati. Ilustratori moraju moći komunicirati različite ideje na odgovarajuće načine i zato naprosto ne mogu raditi isto!
Radiš ilustracije za brendove, slikovnice, animacije, murale… Kako danas, s pozamašnim iskustvom iza sebe, biraš projekte?
Ovo će možda zvučati čudno, ali ako mi tzv. gut feeling kaže da nešto ne radim, onda to ipak ne radim. Puno, puno puta sam odlučila ići kontra tog osjećaja i uvijek mi se odbilo o glavu. Jako mi je važna početna komunikacija, pristojnost, otvorenost za dogovore i pregovore, poštivanje rokova. Prednost uvijek imaju klijenti s kojima već imam dobar odnos, za njih radim i iznimke i mijenjam vlastite planove.
Više ne forsiram ako vidim da nešto ne ide, ne pristajem na uvjete ako smatram da zaslužujem bolje i ne želim da mi se lice i ime pojavljuju bilo gdje. Ne radim za ono s čim se etički ne slažem i ako sam potplaćena. Isto tako, volontiram za projekte i ljude u koje vjerujem.
Ako mi tzv. gut feeling kaže da nešto ne radim, onda to ipak ne radim. Puno, puno puta sam odlučila ići kontra tog osjećaja i uvijek mi se odbilo o glavu.
A koji od njih su ti najdraži i zašto?
Najdraža od svih će mi uvijek ostati suradnja s mojim didom, Željkom Matagom, kojeg smo kolektivno 2017. konačno uspjeli nagovoriti da svoje priče stavi na papir. Didine priče su mi bile najdraže prije spavanja, to su bile priče iz njegovog djetinjstva u Opuzenu koje bi uvijek začinio s nečim čarobnim – poskok se pretvori u zmaja!
One su edukativne i govore o vremenu koje je današnjim generacijama potpuno strano. Govore o važnosti zajednice, prirodi i čovjekovom odnosu prema njoj. Dido ih je, dakle, napisao, a ja sam ih ilustrirala i 2019. smo izdali knjigu Didine priče.
Kako pritom izgleda tvoj kreativni proces od ideje do realizacije?
Ovisi radi li se o zadatku ili nekom samoiniciranom projektu. Zadatak proučim, pogledam kako su ga drugi riješili – da slučajno ne ponovim, a onda krećem u zapisivanje i skiciranje ideja. Taj proces je brz i dopuštam si na papir staviti apsolutno sve dok ne dođe nešto što klikne. Inače, danas u radu s mladim ljudima, studentima, sam primijetila da ovaj dio njihov procesa ne postoji, a meni je najvažniji. Ideje koje ne iskoristim ovaj put, ponekad iskoristim za nešto drugo. Takav način stvaranja zove se thinking with hands i meni je jako važan.
Nakon skiciranja, tražim dizajn za finalni oblik – biram brush ako je digitalno, isprobavam boje i kompoziciju. U ovoj fazi često shvatim da mi neke elementi ne trebaju pa ih mičem. Zapravo je moj ilustratorski proces dosta sličan dizajnerskom.
Kada radim nešto za sebe, ne razmišljam previše. Pustim da nešto tamo spremljeno u podsvijesti klizne na papir, bitno mi je da se u toj aktivnosti veselim i opuštam. Ako primijetim da postoji potencijal za seriju radova ili nešto slično, onda i tome pristupim kao zadatku – tražim što želim reći, za koga i na koji način.
Na koji način uopće posluješ u Hrvatskoj? Imaš li obrt ili si slobodna umjetnica? Imaš li kakve povlastice zbog toga?
Imam paušalni obrt od 2021. Dobila sam i poticaje s kojima sam si kupila svu opremu, što je rad i proces itekako podiglo na novu razinu. Izdavanje računa je klijentima olakšalo stvari, ali sam primijetila i da sam zbog toga ozbiljnije shvaćena.
Koji su najveći izazovi freelancinga u kreativnoj industriji u Hrvatskoj?
Kada se baviš ilustracijom ili dizajnom, nerijetko postoje klijenti koji misle da razumiju i znaju to što radiš, samo zato što znaju reći da im se nešto (ne) sviđa. I onda se petljaju u posao, a ti postaneš samo alat za pomicanje elemenata lijevo desno ili docrtavanje cvjetića na košulju. To je potpuno besmisleno. Imam ogromnu sreću da surađujem s klijentima koji zbilja cijene što radim, dopuštaju mi donošenje odluka i otvoreni su za moje sugestije.
Drugo su naravno budžeti. U kulturi su oni tragikomični, a u komercijali se još i nađu. Ali živimo u državi gdje dobra ilustracija još nije sasvim pronašla prostor i cijene koje zaslužuje.
Imam ogromnu sreću da surađujem s klijentima koji zbilja cijene što radim, dopuštaju mi donošenje odluka i otvoreni su za moje sugestije.
Kako ostaješ motivirana i inspirirana?
Ne crtam stalno i provodim vrijeme van studija, s ljudima iz različitih branši. Bicikliram, planinarim, plivam, penjem, družim se sa psom. Slušam knjige, čitam slikovnice. Nemam Instagram i Facebook aplikacije na mobitelu.
Što misliš, koja je tvoja nepravedna prednost?
Šarmantna sam, na tatu.
Koje greške sa svog puta najviše pamtiš i što si iz njih naučila?
Ponuda bez naplaćivanja korekcija i ignoriranje gut feelinga. Nemoguće je ne raditi greške, radit ću neke nove sigurno. Kada si freelancer, radiš s tako drugačijim ljudima i greška za jednog neće biti greška za drugog. Na kraju je bitno da smo svi ljudi, svi možemo nešto fulati i to što radim(o) neće koštati nečijeg života, tj. može se popraviti.
Što bi savjetovala nekome tko želi biti ilustrator?
Ilustriraj, a onda to i pokaži.
